 Premite se za sljedeće Aorino jedinstveno predstavljanje knjige poezije Ako se zovem Sylvia, autorice Aide Bagić.
Naoštrite čula, izbrusite očekivanja i zatefterite u svoje virtualne i stvarne rokovnike važan datum, vrijeme i mjesto:
utorak, 11.03.2008. u 20:00, Booksa.
U Booksi vas čeka post-osmomartovska večer poezije i glazbe, uz LeZbor i brojne druge goste, o kojima ćete još čuti.
Aida Bagić rođena je 24. lipnja 1965. u Zagrebu. Diplomirala je opću
lingvistiku i filozofiju te magistrirala političke znanosti.
Radila je kao novinarka, peračica suđa, prodavačica, manekenka,
prevoditeljica s engleskog i njemačkog jezika, urednica časopisa,
osnivala je feminističke i mirovne organizacije, jedno društvo s
ograničenom odgovornošću i jedan obrt, podučavala kreativno pisanje
prema modelu Natalie Goldberg, predavala o vlastitim sobama, autonomnim
ženskim prostorima, međunarodnoj pomoći ženskom pokretu i saborskim
odborima, pisala o društvenoj odgovornosti poduzeća, volonterstvu,
seksualnim manjinama i mirovnom odgoju.
Oslobađanje od sjećanja
Darija Žilić
Aida Bagić objavljuje poeziju već dugi niz godina, a u zbirci Ako se zovem Sylvia objedinjen je njen opus koji je nastajao u različitim vremenskim razdobljima. Stoga je sabiranje sjećanja i propitivanje vremenitosti u središtu njezina poetskog interesa.
U pjesmi Vremena su prustovska eksplicitno ističe kako je svaki pogled u stranu "odbacuje natrag u sjećanje". No ona je pritom svjesna kako svaki trenutak nosi "ulomke nekadašnjih" i da je nemoguće pronaći neko sadašnje vrijeme, pročišćeno od "krpica prošlosti". Jedan od važnih toposa u njezinu pjesništvu svakako je propitivanje identiteta, nacionalnih i jezičkih, ali naročito rodnih i seksualnih.
Potrebno je istaknuti i kako se Aida Bagić nerijetko igra riječima, pa neke pjesme pružaju poseban zvučni užitak. Utjecaj čitanja ruske avangardne književnosti ogleda se u pjesmama u kojima je posebno težište na ritmu, ali i na angažiranosti (primjerice, u pjesmi Vretena se vrte brzo (postrevolucionarna, za pjevanje na placu/pijaci)).
Konstantno je u autorice prisutna svijest o postojanju paralelnih stvarnosti - posebno u ciklusu Geometrija prostora koji nastanjujem. Pitanje korijena, neimanja vlastitog prostora, nepripadnosti, neprilagođenosti, također je važno, pa se lirska junakinja pita jesam li ja "ovdje i/ili ondje", te "znam li ja gdje živim?". I zato nastoji podsjećati sebe na stvarnost, da ne bude "u svojoj glavi", već "na svježem zraku".
Dominantni ton u zbirci je melankoličan, jer riječ je o prisjećanjima, prizivanjima nekih zaboravljenih slika iz djetinjstva, mladosti, ponekad na samom rubu patetike, ali važno je naglasiti kako je autorica ipak uspijeva izbjeći i to ironijom, ili pak grafičkim rješenjima - tj. razbijanjem linearnosti stiha. Njezin krajnji cilj je upravo želja za gubitkom sjećanja, jer osloboditi se sjećanja može za nju biti tek lijek, kao što je pisanje pjesama nesumnjivo pokušaj oslobađanja svijesti od tih slika prošlosti.
Aida Bagić nerijetko referira na literaturu - na bajke, na balade, na ruske avangardiste, na Slamniga i na hrvatsku žensku književnu tradiciju. Nesumnjivo je pak da je upravo Sylvia Plath njezina posebna inspiracija, ali zanimljivo je da spominje i hrvatske autorice (u pjesmi ženska bolest), te da u svoje pjesništvo uvodi lik Olene Popik, ukrajinske prostituke. Za razliku od ranijih godina, kada je sudjelovala u velikim društvenim pokretima (o tome govori pjesma Sjedila sam ja ipak jednom na asfaltu), ona sada teži nekom svom unutarnjem razvoju, rastu, mirnom kao što je rast stabla, bez nekih velikih zagledanosti u "prevratničku budućnost" (pjesma rasla bih).
Uostalom, vrijeme velikih revolucija je prošlo ("trag revolucije u imenima je ulica") i ona je pomirena s vlastitim nomadstvom koje se ogleda u prelaženju granica, identitetskih i političkih, te u unošenju riječi "stranog" jezika u vlastite pjesme.
U pjesmi Masline sažima vlastitu povijest pisanja - od bilježenja oporuka, planova, snova, pa do zbirke u kojoj svjedočimo o jednoj uzbudljivoj priči odrastanja, koje ipak ostavlja pukotine, tako da ta mjesta postaju početak ispisivanja poezije u kojoj se prelama referiranje na literaturu, na burno vrijeme, prevratničko, u kojem ona nije bila tek promatračica, ali i na vrijeme, ono "unutarnje", kada se želi "vratiti samoj sebi", da ne bude posvuda, rasuta...
U kontekstu suvremenog ženskog pjesništva, Aida Bagić pojavljuje se kao autorica koja afirmira pjesništvo koje podjednako u sebi želi sintetizirati intertekstualnost, ali i stvarnosnost. Autorica ne pribjegava objektivnim korelativima, već se otvara, prepušta emocijama, i zato će svojim pjesmama dirnuti svoje čitatelje/čitateljice.
- - -
AORA je mlada nakladnička kuća specijalizirana za:
• prijevodnu i domaću prozu
• avangardnu i eksperimentalnu poeziju
• biografije avangardnih umjetnica i umjetnika, književnica i književnika 20. i 21. stoljeća
|
