Piše: Ljiljana Žegrec

"Koji ti je najbolji pjevač? Koja ti je najljepša boja? Tko ti je simpatija?" bila su uobičajena pitanja na A5 bilježnici iz obližnje papirnice za 2 kune – u leksikonu. Plus penkala i svi bi se lijepo postrojili u listu. Međutim, od tadašnjih jednostavnih pitanja, nedavno mi je u ruke pao jedan takav leksikon o tome koja su 'filozofska' razmišljanja današnjih osnovnoškolaca. Ističem jedno pitanje koje odudara od mojeg sjećanja na leksikone "kad sam ja bila mala": Hoćeš li biti šopingholičarka?

Oči su mi bile u nedoumici – protrljati ih ili jednostavno ostaviti ih raširene. Je li zbilja teško uprijeti prstom u "krivca"?  Mislim da ne - mediji. Kad vam u 4. osnovne postave pitanje o ovisnosti kupovanja, onda zacijelo taj utjecaj nije sićušan. A ispod pitanja stoji  maleni numerirani dječji odgovor "Da".

Možda još  tužnije od toga je činjenica što u svom četverogodišnjem studiju pedagogije nisam čula za sintagmu feministička pedagogija (kamoli o tome što se krije iza nje). Kao ni ostatak studentske populacije koja se obrazuje za možebitno zaposlenje u prosvjeti.

Stoga sam svoj izletić u pedagogiju na feministički način prepustila Googleu. O čemu se radi? Ovaj tekst tek je beskalorijska bomba.  Iako se ona izvorno počela promišljati na Ženskim studijima i kolegijima usmjerenim na kreativno izražavanje polaznica tih istih studija, danas je se nipošto ne može svesti samo na visoko obrazovanje već i na obrazovanje od najranije dobi.

U mnogočemu slična postavkama kritičke pedagogije i Freireovoj pedagogiji (Paulo Freire, pedagogija obespravljenih, oslobađajuća pedagogija) ipak se do danas i sama razvila u nekoliko smjerova (kritička feministička pedagogija, post-kritička feministička pedagogija, poststrukturalistička feministička pedagogija...). 

Da bi se kvalitetno radilo u učionici, nije potrebno znanje svih njenih filozofsko-teorijskih pravaca, ono u čemu se ona očituje vrlo je jednostavno.

Nastavnica/k ne zauzima poziciju sveznajućeg, jer da, ljudski je iskreno priznati da ne znamo odgovor (uostalom, zar nas ne pokreću pitanja, a manje odgovori), osnaživanje svih u učionici i davanje prostora da se čuje svačiji glas, dijeljenje vlastitih iskustava (pred prijetnjom inspekcije profesorice/i neće trošiti vrijeme na takve privatne stvari, ali hej, sat razrednog odjela ionako zjapi dosadan) i doživljaja iz privatnog života i učenica/ka i nastavnice/ka (ne, to ne znači da će razgovor postati seansa kod terapeuta).

Logika je zapravo vrlo jednostavna:

1) imenujemo same/i sebe,
2) razbijamo tišinu,
3) otkrivamo skriveno,
4) stavljamo se u položaj pristune/og, i voila!

Imamo definiciju stvarnosti koja odjekuje našim glasom i potvrđuje nas.

Pitanju moći u rukama nastavnice/ka o kojem piše bell hooks, Melanie Janus suprotstavlja metaforu primalje. Odnosno, kakva je uloga nastavnice u razredu (priznajmo, profesorska zanimanja do srednje škole obavljaju većinom žene), osobito u razredu kojem je zadatak npr. pisanje sastavaka. Po Janus, ova uloga zapravo ženama daje samo prividnu moć, one su uhvaćene u paradigmu majčinstva i ako uz to pokazuju znakove brižnosti, njege i potpore, tradicionalno ih se povezuje sa majčinstvom.

Mnoge kritičarke smatraju da upravo taj model stavlja nastavnice u nezgodan položaj jer ih se uopće ne smatra autoritetom već "feminiziranim majkama prošlosti" s vrlo malo moći. Rubin također naglašava da se tu radi o metafori primalje i da se ona reproducira dokle god dinamika moći ide na ruku učenicima/ama. 


bell hooks koja je u svojoj knjizi Talking Back: Thinking Feminist, Thinking Black (1989) opisala i svoja iskustva iz učionice i suprotstavila se ideji da su nastavnice primalje. U poglavlju Towards a Revolutionary Pedagogy priča o utjecaju učiteljica iz svoje škole koje se nisu možda deklarirale kao feministice, ali su tako živjele i poučavale: 

"Osobito oni učitelji koji su svom poslu pristupili kao da je on prava pedagogija, znanost poučavanja, koristili raznovrsne strategije, pristupe, istraživanja, eksperimente i rizike, pokazali su vrijednost, političku moć poučavanja. Njihov rad bio je zaista obrazovanje za kritičku svijest. U tim segregacijskim školama, skoro sve učiteljice bile su crnkinje. Mnoge su izabrale poučavanje u povijesnom trenutku kada su po obrascu trebale ostati same i bez djece, bez vidljivog erotskog ili seksualnog života. Među njima bile su iznimne nastavnice koje su u svoj posao unijele strast, predanost koja je posao pretvorila u istinski poziv, istinsko zvanje. One su bile učiteljice koje su konceptualizirale suprotstavljena gledišta, koje su nas, mlade crne žene, učile da likujemo i slavimo snagu i ljepotu našeg intelekta. Dale su nam ostavštinu oslobađajuće pedagogije koja zahtijeva aktivan otpor i bunt protiv seksizma i rasizma. One su u svom radu, u svojem životu (jer nijedna od njih nije izgledala poput izmučene usidjelice odvojene i otuđene od svijeta oko nje) utjelovile feministički duh." Izvor

hooks priznaje ujecaj Freireove oslobađajuće pedagogije na razvoj feminističke, ali svejedno nalazi tragove seksizma u njegovim ranijim djelima, što ne znači da ga potpuno odbacuje jer i kritička i feministička pedagogija veliku pažnju stavljaju na propitivanje autoriteta, bilo akademskih, političkih ili društvenih. Osobito propitivanje tekstova poznatih i slavnih emeritusa. Zašto nas to nisu učili u školi? (ovdje upada onaj uvod o budućim šopngholičarkama)

I sama hooks priznaje kako je u svojem poučavanju (ne zahvaljujući metodici na fakultetu) usmjerena na poticanje svojih studentica/ata da razmišljaju i da se suprotstave autoritetima, i njoj to zvučalo anarhično za jednu učionicu.  

"Na fakultetu sam čekala onu fazu studiranja kada ćemo se usredotočiti na značenje i važnost pedagogije, kada ćemo učiti o poučavanju, o tome kako poučavati. Taj trenutak nikad nije stigao. Godinama sam se oslanjala na one ranije modele poučavanja koji su me usmjeravali.  Točnije, od učiteljica u onim segregacijskim školama naučila sam da je rad bilo kojeg učitelja predan punom samoostvarenju učenica/ka potreban i fundamentalno radikalan, da ideje nisu neutralne, da poučavati na način koji oslobađa, koji proširuje svijest, koji budi, znači izazvati dominaciju u samoj svojoj biti. To je pedagogija koju Paulo Freire naziva "obrazovanjem kao praksom slobode"."

U svom predgovoru Freirevoj pedagogiji obespravljenih, Richard Schaull napisao je: 'Obrazovanje funkcionira ili kao instrument koji olakšava integraciju mlađih generacija u logiku trenutnog sistema i donosi konformnost, ili postaje "praksa slobode", medij u kojem se muškarci i žene kritički i kreativno obračunavaju sa stvarnošću i otkrivaju kako sudjelovati u transformaciji svijeta.'  

 

Zbog čega nam je teško sudjelovati u transformaciji svijeta? Po hooks, zbog toga što su dosadašnji načini poučavanja i obrazovne prakse stvorili osjećaj kojeg naziva "iskustvo stvarnog svijeta" - osjećaj koji postoji tek izvan učionice, izvan škole, izvan fakulteta.

Vrlo se često znanje i kontekst u učionicama smatraju pomalo nerealnim, dok je život "vani, izvan škole" ponešto drugačiji. Ono što bell hooks ističe je upravo umanjiti taj osjećaj naših iskustava kao ne-stvarnih. Obrazovanje prerasta u praksu naše slobode jedino ako svijet prestanemo promatrati kao jednu stvarnost odijeljenu od nas samih jer samim time kao učenice/studentice ni nemamo volje sudjelovati u njoj pa ni transformirati je.

Svoje iskustvo iz učionice opisala je:

 

Ali dok čitam ovaj citat bell hooks, (osim što se pitam je li moja profesorica kemije zapravo feministička pedagogica) shvaćam o čemu govori kad spominje "iskustvo stvarnog svijeta". Surova rasprava u učionici je vježbanje stvarnog svijeta. Koliko puta čujemo kako je vrijeme školovanja najljepše razdoblje u životu, a kasnije tek dolazi "onaj stvarni svijet vani". Unoseći kritičku raspravu u učionicu, bell hooks dokida tradicionalni položaj učionice kao inkubatora koji funkcionira na svoj, izolirani način, drugačije od načina na koji funkcionira stvarnost.  

MelanieJanus se ovdje vjerojatno ne bi složila s hooks budući da smatra kako je konfrontacijski pristup patrijarhalni pristup jer ne dopušta učenicama/ima jednako važan glas poput onog nastavnice/ka, osim toga "majčinske" nastavnice bore se s manjkom moći u učioni i na kraju ostaju bez glasa i bez moći.

Kathleen Weiler, u mnogočemu slična pedagogiji bell hooks, naglašava važnost da se nastavnica/k učenicama/ima predstavi kao rodni subjekt s osobnim stavovima o rodu i rasi. Pažnja nije usmjerena na krajnji proizvod već na proces budući da uključuje slobodu dijaloga i međusobno dijeljenje osobnih iskustava i mišljenja. Rasprave ipak vodi nastavnica/k, ali veoma je važno da i učenice/i imaju pravo glasa jer u ovoj pedagogiji nijedan glas nije ušutkan. 

Svatko tko radi u školi izdvojit će disciplinu i red. Doista, ne radi se o tome da je nastavnica neprimjetna, ona ima određeni autoritet za osnaživanje učenica/ka kroz njihova vlastita iskustva do snage u njima samima dovoljne za promjene u društvu. 

Od nekoliko područja feminističke pedagogije, Janus smatra kako je na području rodnih teorija ona postigla najviše i "popločila put i učenicama/ima i nastavnicama/ima". Najzaslužnijom osobom smatra Judith Butler koja je rod definirala tek kao performans, kao radnju, kao čin. Zbog čega su rodne teorije i queer teorije bitne u nastavi, zašto rodna preispitivanja? Odgovor je u poistovjećivanju s likovima. Posebice mlađe/i čitateljice/i sklone/i su poistovjetiti se s osobinama likova iz priča, slikovnica, bajki, lektire. Knjige za djecu zapravo su odlična mjesta kroz koja se ova pitanja mogu provlačiti jer su rodne uloge često veoma plastično opisane što nastavnicama/ima daje odličan materijal za njihovo propitivanje i analiziranje (npr., pasivne trnoružice koje čekaju svojeg princa na bijelom konju).

Što je zapravo najteže u svemu tome? Na tragu Adrienne Rich, uzeti svu književnost, sve slike, crteže, spomenike, pjesme, balade i bajke, sve društvene znanosti o kojima se pišu knjige, simbole, definicije i opise i potražiti ono prešućeno, neizrečeno, implicirano.  
 
(op.a. tekst je napisan pri potpunoj svijesti autorice o tome da će ako se jednog dana zatekne u školi na mjestu nastavnice shvatiti da je teorija jedno, a praksa drugo, ali se svejedno nada)

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."