Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Teorijsko osmišljavanje ženskog pisma
Utorak, 02 Prosinac 2008
Piše: Mirna Galović Cupać
Image
Teorije ženskoga pisma, prema Elaine Showalter, zasnivaju se na četiri modela različitosti: na biološkom, lingvističkom, psihoanalitičkom i kulturološkom modelu. Svaki predstavlja pokušaj da se definiraju i diferenciraju kvalitete žene-pisca i ženskoga teksta. Oni se preklapaju, ali su uglavnom sekvencijalni u tome što svaki u sebe inkorporira onaj prije njega.

Showalter izdvaja različite terminologije i pretpostavke ta četiri modela različitosti i procjenjuje njihovu upotrebljivost. Organička ili biološka kritika najekstremniji je iskaz o spolnoj različitosti: po njoj tekst je neizbrisivo obilježen tijelom, odnosno - anatomija je tekstualnost. Ta se kritika poziva na anatomiju i time riskira, ističe Showalter, povratak grubom esencijalizmu, faličkim i jajničkim teorijama umjetnosti, koje su u prošlosti doprinosile potčinjavanju žene.(1) Showalter upozorava kako iznova moramo ozbiljno promisliti i redefinirati biološku diferencijaciju i njezin odnos sa ženskim pismom. Vezano za biologijsku teoriju ženskoga pisma – neke feministkinje tvrde da žensko pismo proističe iz tijela, da je naša spolna različitost izvor našeg pisanja.(2)
Image U knjizi O ženi rođenoj (Of Woman Born) A. Rich ovako objašnjava svoj stav: Ženska biologija... ima mnogo radikalnije implikacije nego što smo to do sada priznavali. Patrijarhalna misao je ograničila žensku biologiju na svoje vlastite uske specifikacije. Feministička vizija je iz tih razloga ustuknula od ženske biologije; ali ja vjerujem da će ona doći do toga da našu fizikalnost vidi prije kao prirodno bogatstvo nego kao sudbinu. Da bismo živjele punim životom, mi zahtijevamo ne samo da kontroliramo naša tijela... mi moramo dotaći jedinstvo i rezonancu naše fizikalnosti, tjelesnu osnovu naše inteligencije. Opasno je staviti tijelo u središte potrage za ženskim identitetom... Teme Drugosti i Tijela se integriraju, jer je najvidljivija razlika između muškaraca i žena, i jedina za koju smo sigurni da je trajna,... zaista razlika u tijelu. A ta je razlika služila kao izgovor za sva opravdavanja apsolutne vladavine jednog spola nad drugim.(12)
Proučavanje biološke slikovnosti u ženskoj književnosti korisno je i značajno, upozorava Showalter, sve dok imamo na umu da su tu involvirani i drugi faktori osim anatomije. Ideje o tijelu su temeljne za razumijevanje kako žene konceptualiziraju svoj položaj u društvu; ali ne postoji izraz tjelesnosti koji nije posredovan jezičkim, socijalnim i književnim strukturama. Zbog toga se različitost ženske književne prakse mora, po riječima Millerove, tražiti u tijelu njenog pisanja a ne u pisanju njenog tijela.(3)

Lingvističke i tekstualne teorije ženskog pisma postavljaju pitanje da li se muškarci i žene različito služe jezikom; da li se spolne različitosti u upotrebi jezika mogu teoretizirati u pojmovima biologije, socijalizacije ili kulture; da li žene mogu kreirati novi jezik koji bi bio njihov; i da li su govor, čitanje i pisanje spolno markirani...
Pjesnikinje i spisateljice su povele napade na ono što A. Rich zove tlačiteljev jezik, jezik ponekad kritiziran kao seksistički, ponekad kao apstraktan. Ali problem je dublji od reformističkih nastojanja da se jezik očisti od svog seksističkog aspekta, zaključuje Showalter i nastavlja citirajući Nelly Furmanupravo kroz medij jezika mi denotiramo i kategoriziramo zone različitosti i sličnosti, što nam zauzvrat dopušta da shvatimo svijet oko sebe. Kategorizacije usredsređene na muškarca prevlađuju u američkom engleskom jeziku i suptilno oblikuju naše razumijevanje i percipiranje stvarnosti; zbog toga se pažnja sve više usmjerava na one aspekte muški konstruiranog jezičkog sistema koji su za ženu inherentno opresivni.
Prema Carolyn Burke, jezički sistem je u središtu i francuske feminističke teorije: Centralna tema većeg dijela recentnog ženskog pisanja u Francuskoj jeste da se iznađe i upotrijebi ženski jezik. Jezik je mjesto s kojeg se počinje: poslije prise de conscience (ovladavanja sviješću) mora doći prise de la parole (ovladavanje govorom)... Po tom shvatanju, sami oblici dominantnog modusa diskursa pokazuju obilježje dominantne muške ideologije. Zato je, kad se očituje u pisanju ili govoru, žena prisiljena da govori jednim gotovo stranim jezikom, jezikom u kojem se ne osjeća lagodno.(4)
Mnoge francuske feministkinje zastupaju revolucionarni lingvizam, oralni prekid s diktaturom patrijarhalnog govora. Annie Leclerc, u knjizi Parole de femme, poziva žene da izmisle jedan jezik koji nije opresivan, koji ih neće ostaviti nijeme, već će im razvezati jezik.(5)
 
ImageChantal Chawaf, u eseju La Chair linguistique, povezuje biofeminizam i lingvizam u stav da će jezik ženâ i autentično ženska praksa pisanja artikulirati Tijelo: Da bismo ponovno spojile knjigu s tijelom i s užitkom, mi moramo dezintelektualizirati pisanje...A taj jezik u svom razvoju neće se degenerirati ni osušiti, neće se vratiti beskrvnom akademizmu, stereotipskom i servilnom diskursu koji odbacujemo...(6)

Ali, upozorava Showalter, one znanstvenice koje žele jedan ženski jezik koji bi bio intelektualan i teoretičan, koji bi djelovao u akademskom svijetu, suočavaju se s jednim skoro nemogućim paradoksom, u onom smislu kako je o tome lamentirala Xavière Gauthier: Sve dok žene šute, one će biti van historijskog procesa. A ako počnu govoriti i pisati onako kako to muškarci čine, one će ući u historiju podređene i otuđene; logički govoreći, upravo je historija ta koju bi njihov govor morao izbaciti iz kolosijeka.(7)
Ono što nam treba, predlaže Mary Jacobus, jeste žensko pismo koje djeluje unutar muškog diskursa, ali djeluje tako da ga neprestano dekonstruira: da piše što ne može biti napisano.(8)
Prema Shoshani Felman, izazov s kojim se žena danas suočava je da ponovno izmisli jezik,... da govori ne samo protiv već i izvan spekulativne falogocentričke strukture, da bi njen jezik stekao takav status koji se više ne bi definirao faličnošću muškog značenja.(9)

Showalter ističe kako jezičko pitanje u feminističkoj kritici očituje tenzije u ženskom pokretu između onih koje žele ostati izvan akademskog establišmenta i institucija kritike i onih koje bi željele u njih ući i čak ih i osvojiti.

Zalaganje za ženski jezik je politički gest koji u sebi nosi ogroman emotivni naboj. Ali uprkos privlačnosti koju za mnoge ima, koncept ženskog jezika je sav u teškoćama, tvrdi Showalter. Za razliku od velškog, bretonskog, svahili jezika, to jest jezika manjina ili koloniziranih grupa, ne postoji materinji jezik ženâ, ne postoji genderlect kojim govori ženska populacija u društvu, a koji bi se značajnije razlikovao od dominantnog jezika. Engleski i američki lingvisti se slažu da uopće ne postoji dokaz koji bi sugerirao da su spolovi pretprogramirani da razvijaju strukturalno različite jezičke sisteme.(10)
Štoviše, mnoge specifične razlike u muškom i ženskom govoru, intonaciji i upotrebi jezika koje su identificirane ne mogu se objašnjavati u parametrima kako su to dva odvojena, spolno specifična jezika, već se moraju razmatrati u pojmovima stila, jezičke strategije i konteksta jezičke upotrebe. Nastojanja u kvantitativnoj analizi jezika u tekstovima muškaraca i žena, kao što je kompjuterizirana studija suvremene pripovjedne književnosti Način na koji žene pišu (The Way Women Write, 1977.) Mary Hiatt, ističe Showalter - lako se može kritizirati zbog promatranja riječi odvojeno od njihovog značenja i funkcije. Pa i one analize koje, na jednom višem nivou, traže ženski stil u ponavljanju stilističkih sredstava, slikovnih obrazaca i sintaktičkih obrta u ženskom pisanju obično miješaju inherentne forme s nadređenim ishodima književnog izbora. Jezik i stil nikad nisu sasvim spontani i nagonski, zaključuje Showalter, već su uvijek proizvod brojnih faktora: žanra, tradicije, memorije i konteksta.
Showalter tvrdi kako je adekvatan zadatak za feminističku kritiku da se koncentrira na ženski pristup jeziku, na dostupni registar iz kojeg se riječi mogu birati, na ideološke i kulturološke determinante izraza. Problem nije u tome da jezik nije dovoljan da izrazi svijest žene, već da je ženama bilo onemogućeno da dođu do punog bogatstva jezika i da su bile prisiljene na šutnju, na eufemizme i okolišni govor. Showalter izdvaja kako je, seriji skica za jedno predavanje o ženskoj književnosti (koje je odbacila ili ostavila na stranu) Virginia Woolf  protestirala protiv cenzure koja je ženama presijecala pristup jeziku. Upoređujući sebe sa Joyceom, Woolfova je ukazala na razlike između njihovih jezičkih teritorija: Ljudi se šokiraju kad žena kaže što osjeća (kako to Joyce čini). A književnost koja stalno spušta roletne da se ne bi vidjela intimnost nije književnost. Sve što posjedujemo treba da bude izraženo – i duh i tijelo – proces nevjerovatno težak i pun opasnosti.(11)
Psihoanalitički orijentirana feministička kritika locira različitost ženskog pisma u psihu autora i u odnos između spola i kreativnog procesa. Ona inkorporira biološke i lingvističke modele spolne različitosti u teoriju ženske psihe, ili ličnosti, po kojoj nju formira tijelo, razvoj jezika i uloga koju spol ima u socijalizaciji. I ovdje nailazimo na mnogo teškoća koje treba prevladati, kritički zaključuje Showalter; frojdovski model zahtijeva stalno revidiranje da bi bio ginocentričan, psihoanalitička kritika se usredotočila na odsutni falus.
Zavist na penisu, kompleks kastracije, edipalna faza – to su frojdovske koordinate, ističe Showalter, koje definiraju odnos žena prema jeziku, fantaziji i kulturi. U ovom trenutku francuska psihoanalitička škola, kojom dominira Lacan, pretvorila je kastraciju u totalnu metaforu ženske književne i jezičke uskraćenosti.(12)
Lacan spekulira, tvrdi Showalter, da se ulaženje u posjed jezika i u njegov simbolički red dešava u edipalnoj fazi, u kojoj dijete shvaća svoj spolni identitet. Ta faza zahtijeva prihvaćanje falusa kao privilegirane signifikacije, a onda i žensko izmještanje (displacement), onako kako to Cora Kaplan objašnjava: Falus kao označitelj ima centralni, krucijalni položaj u jeziku, jer ako jezik utjelovljuje patrijarhalni zakon kulture, onda se njegova osnovna značenja odnose na proces u kojem se stiče spolna različitost i subjektivitet... Na taj način, pristup djevojčice Simboličkom, tj. jeziku i njegovim zakonima, uvijek je negativan i/ili posredovan introsubjektivnom relacijom prema jednom trećem pojmu, jer je okarakteriziran identifikacijom s nedostatkom.(13)

Image U psihoanalitičkoj terminologiji nedostatak (lack) tradicionalno se povezuje s ženskošću, mada lakanovski kritičari sad mogu svoje tvrdnje formulirati i kao lingvističke, upozorava Showalter. Mnoge feministkinje vjeruju da psihoanaliza može postati snažno oruđe u književnoj kritici, i odskora je obnovljen interes za frojdovsku teoriju. Ali, ističe Showalter, feministička kritika koja se utemeljuje u frojdovskoj ili postfrojdovskoj psihoanalizi mora se neprestano boriti s problemom ženske hendikepiranosti nedostatka.

Showalter nastavlja kako u ogledu Dodatni naglasak (Emphasis Added) Millerova zauzima drugi pristup problemu negativiteta u psihoanalitičkoj kritici. Njena strategija je da se proširi Freudov pogled na žensku kreativnost i da se pokaže kako je kritika ženskih tekstova često bila nepoštena, jer se zasnivala na frojdovskim očekivanjima.
U eseju Odnos pjesnika prema sanjarenju (1908.) Freud je tvrdio da su neispunjeni snovi i čežnje kod žena uglavnom erotskog karaktera; te čežnje daju oblik zapletu u pripovjedačkim djelima žena. Nasuprot tome, dominantne fantazije koje stoje iza muških zapleta su ne samo erotske nego i egoistične i ambiciozne. Millerova pokazuje, smatra Showalter, kako se ženskim zapletima priznavala ili osporavala uvjerljivost u srazmjeru s tim koliko se oni podudaraju s tim falocentričkim modelom, te da ginocentričko čitanje otkriva potisnute egoističke i ambiciozne fantazije i u ženskoj književnosti u istoj mjeri koliko i u muškoj. Najdramatičniji i najperspektivniji novi radovi u feminističkoj psihoanalizi su oni koji razmatraju prededipalnu fazu i proces psihoseksualne diferencijacije.
Knjiga Nancy Chodorow pod naslovom Reprodukcija materinstva: Psihologija i sociologija spola (The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gender, 1978.) izvršila je ogroman utjecaj na ženske studije. Chodorowa revidira tradicionalne psihoanalitičke koncepte diferencijacije, proces kroz koji dijete počinje percipirati sebe kao zasebno biće i razvijati granice svoje ličnosti i svog tijela. Pošto se diferencijacija odvija u odnosu na majku (primarnog staratelja), stavovi prema majci, po Chodorowoj: javljaju se u najranijoj diferencijaciji ličnosti; majka, koja je žena, postaje i ostaje za djecu oba spola Drugo, ili objekt.(14)
Dijete razvija osnovu spolnog identiteta tokom diferencijacije, ali proces nije isti kod dječaka i djevojčica. Dječak mora naučiti svoj spolni identitet negativno, kao onaj koji nije žensko, i ta se razlika stalno potvrđuje. Nasuprot tome, osnova spolnog identiteta djevojčice je pozitivna i izgrađena na istosti, kontinuitetu i identifikaciji s majkom. Teškoće koje žene imaju s ženskim identitetom nastaju poslije edipalne faze, u kojoj muška moć i kulturna hegemonija daju spolnim razlikama transformiranu vrijednost...

Kao Gilbertova, Gubarova i Millerova, i Abelova sabire tekstove žena iz različitih nacionalnih književnosti, odlučujući se da naglasak stavi na konstantnost izvjesne emocionalne dinamike oslikane u različitim kulturnim situacijama. Ali davanjem prednosti spolu implicira ne samo konstatnost već i neizmjenjivost te dinamike, uviđa Showalter. Mada nam psihoanalitički zanovani modeli feminističke kritike danas mogu ponuditi izvanredna i uvjerljiva čitanja individualnih tekstova i osvijetliti izvanredne sličnosti između ženskog pisanja u različitim kulturnim okolnostima, oni nam ne mogu objasniti historijsku promjenu, etničke razlike, ili oblikovnu snagu generičkih i ekonomskih faktora, zaključuje Showalter i nastavlja - da bi se razmatrale te stvari, mora se ići s one strane psihoanalize do jednog fleksibilnijeg i obuhvatnijeg modela ženskog pisanja koji žensku književnost postavlja u najširi kontekst kulture.

Teorija zasnovana na modelu ženske kulture može, tvrdi Showalter, pružiti potpuniji i prihvatljiviji način razgovora o specifičnosti i različitosti ženske književnosti nego teorije zasnovane na biologiji, lingvistici ili psihoanalizi. Uistinu, teorija kulture inkorporira ideje o ženskom tijelu, o jeziku i o psihi, ali ih tumači u relaciji prema društvenom kontekstu u kojem se one javljaju. Način na koji žene konceptualiziraju svoje tijelo i svoje spolne i reproduktivne funkcije neodvojivo je u vezi s njihovim kulturnim okruženjem, tvrdi Showalter. Ženska psiha može biti proučavana kao proizvod ili konstrukcija sila koje djeluju u kulturi. Jezik opet izbija u prvi plan, ističe Showalter, čim uzmemo u razmatranje društvene dimenzije i determinante njegove upotrebe, način jezičkog ponašanja i kulturne ideale. Kulturna teorija, tvrdi Showalter, priznaje da postoje značajne razlike među spisateljicama: klasa, rasa, nacionalnost i historija su književne determinante isto toliko značajne koliko i spol. Pored svega toga, ženska kultura formira jedno kolektivno iskustvo unutar kulturne cjeline, iskustvo koje povezuje žene pisce jednu s drugom kroz vrijeme i prostor. U tom naglašavanju vezivne sile ženske kulture ovaj se pristup i razlikuje od marksističkih teorija kulturne hegemonije, zaključuje Showalter.



Bilješke
(1-14)    Elaine Showalter: Feministička kritika u divljini (Feminist Criticism in the Wilderness), 1981.

tekst je drugi dio diplomskog rada IMA LI PISANJE SPOL? - o (ne)mogućnostima ženskog pisma -
dio prvi: Žensko pismo / Žena kao autorica / Pitanja odnosa roda i žanra
...nastavlja se...



 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)