cunterview.net - Nova europska drama: rušenje tabua i moralnih normi

Posljednja dva desetljeća u Europi na tragičan su način pokazala koliko je Lyotardova teza o kraju velikih metapriča istinita. U jeku postmodernog društva cijela se umjetnost odrekla velikih priča i junaka koji su u njihovu središtu te je počela od dna pričati pojedinačne sudbine koje su ove metapriče pokušale učiniti nevidljivim. Ova tendencija nije zaobišla ni kazališnu umjetnost i dramski tekst.
Nova europska drama nastaje u Velikoj Britaniji devedesetih godina gdje dramski spisatelji Sarah Kane i Mark Ravenhill izazivaju pravu revoluciju u kazališnim krugovima. Njihova dramaturgija se „izvozi“ na vodeće europske kazališne festivale, a europski dramski pisci odgovaraju na njihove drame orginalnim i osebujnim dramskim tekstovima.

Iako predstavnici Nove europske drame u svojim tekstovima ponekad upotrebljavaju iste teme ili strukture, svaki od njih, primjerice Marius von Mayenburg iz Njemačke, Biljana Srbljanović iz Srbije, Nikolaj Koljada iz Rusije, Jan Fosse iz Norveške, Lars Norén iz Švedske i Dejan Dukovski iz Makedonije, kreira drame na osnovi svog specifičnog iskustva i društva iz kojeg dolaze i u kojem žive.

Suvremeno kazalište nakon devedesetih godina dvadesetog stoljeća skup je raznih pravaca, poetika i estetika koji su se ravnopravno poigravali i reinterpretirali velike dramske klasike i postavljali na scenu još neafirmirane autore. Dramski pisci i redatelji ne slijede samo jedan dramski smjer ili estetiku, već se njihove drame razvijaju i mijenjaju, čak i suprotstavljaju. Iako je ovo razdoblje obilježeno kvalitetnim kazališnim predstavama i tekstovima, posebno u istočnoj Europi, Nova europska drama nastaje u Velikoj Britaniji.

4.48 Psychosis (Sarah Kane)

Sredinom devedesetih javlja se cijeli niz mladih dramskih pisaca koji munjevitom brzinom ruše kazališne konvencije te nakon prevlasti redatelja u središte priče ponovno dolazi dobar dramski tekst. Nakon desetljeća eksperimentiranja s dramskim tekstom, gdje se on radikalno kratio, prepravljao, a često nije ni postojao u kazališnoj predstavi, devedesetih godina kazalište traži suvremeni dramski tekst, a klasici ustupaju svoje mjesto mladim autorima željnim novih tema oslobođenih od utega tradicije. Novi dramski izričaj donosi određenu normu u britansko kazalište i stvara prepoznatljiv i dominantan kazališni stil i konvenciju pisanja i izvođenja dramskih tekstova. Najčešći termin koji je označavao ove mlade dramaturge, redatelje i njihovo kazalište je „in-yer-face theatre“ (kazalište koje udara u lice)^¹ čiji je glavni cilj uzdrmati konzervativni dio društva naviknutog na potpuno drugačiji kazališni izričaj.

Treba li, međutim, locirati ključni momenat nastanka nove drame u Velikoj Britaniji (...) onda bi on mogao ležati u tačerizmu osamdesetih, u vladavini konzervativaca, koja će se nastaviti i duboko u devedesetima, u desnoj (malo)građanskoj opciji koja umjetnost, pogotovu onu sklonu alternativi, vidi kao nešto što 'dobro organiziranom' društvu nije nužno pa je, ako je već ne treba progoniti, neće ni stimulirati. Kazalište je u takvoj opciji tretirano kao razbibriga građanske klase koja treba govoriti o problemima, ali 'građanskim problemima', nikako problematizirati traume manjina, socijalnih posebno. Teme su, dakle, preljub, kriza srednjih godina, preopterećenost poslom. Upravo su ova opća mjesta ono čime se definitivno neće baviti nova drama! (Boko, 2002:160)

„In-yer-face theatre“ progovara o aktualnim političkim i društvenim temama na nov način koji će kasnije preuzeti Nova europska drama proširujući dramski tekst specifičnim temama i motivima karakterističnim za svakog dramskog pisca ili spisateljicu.

To je senzacionalno kazalište koje izaziva burne i neuobičajene reakcije gledatelja, čitatelja i glumaca koji ponekad odbijaju igrati u ovim predstavama. U novim dramama ruše se tabui i moralne norme, kao i ustaljene i tradicionalne ideje o tome što se prikazuje na kazališnim daskama, jer ova drama u testiranju sinteze stvarnosti i kazališta ide do samoga kraja prisiljavajući publiku i čitatelje da dožive iskustva koja obično izbjegavaju jer su im previše neugodni ili zastrašujući.

Shopping and Fucking (Mark Ravenhill)

U ovim su dramama, prije svega, zastupljeni marginalni likovi skloni problematičnu ponašanju i življenju. Pozitivni i negativni likovi relativiziraju se, glavni likovi više ne postoje, svi su na jednak način na dnu društvene ljestvice, seksualnost je jako naglašena i eksplicitno prikazana u tekstu i na sceni, na brutalan način prikazuju se ubijanja i silovanja likova. Glavno je obilježje drame njezina realističnost, izravnost i brutalnost što kod čitatelja ili gledatelja većinom izaziva šok ili tjeskobu.
Fabula u dramama teče linearno ili je niz priča prikazan fragmentarno. Vrijeme radnje najčešće nije naznačeno ili nije strogo određeno, a mjesto radnje su zatvoreni, privatni prostori kuća, hotela, bolnica gdje se odvija radnja puna nasilja i okrutnosti. Eksperimentira se s formom i jezikom.

Jezik drama je vulgaran i izravan što pridonosi realističnosti. Zbog navedenih osobina, ova se dramaturgija najčešće imenuje „dramaturgijom krvi i sperme“ kako bi naznačila dva najčešća „rekvizita“ na sceni. Na neki način ova je dramaturgija ujedno povratak političkog kazališta na scenu zbog jake kritičnosti i usredotočenosti na sadašnjost.

Nova drama u Europi javlja se također sredinom devedesetih, ponajprije u Njemačkoj. Sve karakteristike „in-yer-face theatrea“ vrijede i u slučaju Nove europske drame. Ova je drama samo na postojeće karakteristike dodala specifičan europski kontekst i smjestila radnju drame na europsko tlo. Ona je zaslužna za promociju domaćih, ali i europskih mladih dramskih pisaca, što pokazuje i velika izvođenost drama Biljane Srbljanović u Njemačkoj i njezina suradnja s njemačkim redateljima. Odjednom je problematiziranje stanja u Srbiji ili Makedoniji postalo zanimljivo ostaloj Europi te se pojavio niz kvalitetnih dramskih tekstova na cijelom europskom kontinentu koji je progovarao o sličnim problemima, a drama iz jedne europske države lako je pronalazila čitatelje i gledatelje u drugoj europskoj državi. „(…) počeo se osjećati nekakav 'Zeitgeist', osjećaj pripadnosti ne toliko istom kontinentu koliko istoj situaciji iznevjerenih očekivanja. Više nego ikada ova scenska pojava plod je socijalnih uvjetovanosti, izravna reakcija na europsku postkomunističku stvarnost i utopiju o sretnom i bogatom kontinentu (...)“ (Boko, 2002:163, 164)

Pojedini su teoretičari ovu scensku pojavu pokušali imenovati trendom promoviranim od pojedinih redatelja koji posjeduju medijsku i financijsku moć, a pisce Nove europske drame označiti kao kućne pisce kazališne kuće koja te drame naručuje i izvodi. Ove kritike najbolje su opovrgnuli dramski pisci svojim kvalitetnim dramama, postavši u vrlo kratko vrijeme modernim klasicima. Također, moram naglasiti da se postupak provokacije i nasilja u povijesti dramske književnosti javlja još u antičko doba u grčkoj klasičnoj drami, tako da Nova europska drama posjeduje tradiciju i na određeni način nastavlja ovu poetiku u suvremenom izričaju.

Postoji nešto što je zajedničko Ravenhillu i Bugaru Hristu Bojčevu, von Mayenburgu i Biljani Srbljanović, a to je svijest o postojanju neispunjena obećanja, ubijanje onog što je trebalo biti protuteža toliko puta odgledanoj priči o američkom snu. Europski san raspao se i u Bosni i u Njemačkoj i u Britaniji. Na različite načine i zbog drugih uzroka, ali s jednakim mračnim posljedicama. Kazališna umjetnost reagirala je krikom, vrijeđanjem, onim što dobro odgojena obitelj - potencijalna publika - nikad neće spomenuti za stolom: izbacivanjem na scenu krvi i sperme, tjelesnih izlučevina o kojima se u našoj kući ne govori. Taj dio pripada bolničkom laboratoriju, mraku bračnog kreveta i zahodu, nikako javnosti! Seks u novoj drami više nije povezan s ljubavlju, očita je potpuna razočaranost društvom, a temeljni su osjećaji pasivnost i nemoć. (Boko, 2002:164)

Dramaturzi istočne Europe, Rusije, Bugarske, Makedonije i Srbije stvorili su zasigurno najzanimljiviji dramski opus Nove europske drame. U ovim se dramama pojavljuje niz posebnosti koje drame ostalog dijela Europe nemaju ili ne spominju toliko često, primjerice problem emigranata, nacionalizma, nacionalnih mitova koji se ruše, preživljavanje na rubu egzistencije, i tako dalje. Sve je ove probleme Biljana Srbljanović u svom dramskom opusu uspjela prikazati na vrlo uspješan, zanimljiv, izravan i eksplicitan način dovodeći srpsku suvremenu dramu u sam vrh europske dramske književnosti.

1 Najpoznatiji autori ovog smjera su Sarah Kane („Blasted“, „Cleansed“, „Fedrina ljubav“, „Psihoza 4.48“), Mark Ravenhill („Shopping & Fucking“, „Some Explicit Polaroids“), Ben Elton („Popcorn“), Enda Walsh („Disco pigs“), Irvine Welsh ("Trainspotting"), Jez Butterworth („Mojo“) i Martin Crimp („Tretman“).

Free social bookmarking plugins and extensions for Joomla! websites! title=

Komentari

Dodaj Novi

Prilagođeno pretraživanje

?

Najčitanije
Kako skidati stvari s neta? O grudima (mliječne asocijacije) Što svaka žena mora znati na internetu. I oko njega. Čitate li plakate? citati.plakate dot googlepages dot com Beth Ditto na najseksi naslovnici NME-a ikad ;) Moderne vještice ili potraga za svrgnutom boginjom Xinran: Dobre kineske žene Miri Furlan, s poštovanjem Kako je galerija Josip Račić postala štala, a Zidić Lupinov konj Nova europska drama: rušenje tabua i moralnih normi

Najčitanije

| Powered by Joomla and NGO studio |

| Be the change you want to see in the world |

2006 - 2010 cunterview.net

Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."