Piše: Marko Rupčić
Rod je društvena i kulturna
kodifikacija bioloških razlika muškarca i žene. Na temelju
genitalnih i drugih spolnih diversifikacija, društvo pojedincima
nameće određeni rodni identitet koji ima veliku i dalekosežnu
ulogu u izgradnji ukupnog identiteta. Iako se spol, koji se određuje
prilikom rođenja, uzima kao bipolarna kategorija «…u
biološkom smislu postoje i neke «gradacije» ženske i
muške biologije pa se drži da u tom spektru leži «barem 5
spolova – ili čak i više», ovisno o hormonalnom statusu,
primarnim i sekundarnim spolnim osobinama i sl.«
(Fausto-Sterling, 1998:24, prema Galić, 2004.).
Na temelju pogrešnih
znanstvenih uvjerenja, potpomognutih raznim predrasudama, stoljećima
je vladala paradigma o prirodnoj inferiornosti žena. Od Aristotela,
koji je ženinu ulogu u reprodukciji potpuno marginalizirao, pa sve
do sociobiologa, sljedbenika Darwinove teorije o spolnoj selekciji
koji su muškarce definirali kao aktivne natjecatelje oko pasivnih
žena, u znanstvenom i javnom diskursu vladalo je podcjenjivačko
stajalište spram žena.
Iako je novijim istraživanjima[1]
ukazano na neodrživost takvih uvjerenja, ona su se kroz rodne
kategorije zadržala u svijesti ljudi i utkana su u srž mnogih
institucija. Tako su sva društva rodno stratificirana na način da
je muškarcima, na temelju pogrešnih znanstvenih premisa, olakšan
put do moći. Rodni su odnosi, odnosi moći jer, prema Foucaltu, moć
je inherentna društvenim odnosima.
Žene se često zbog svoje
reproduktivne uloge i angažmana oko odgoja djece povezuju s
prirodom, dok je za muškarce rezervirana prestižna sfera
kulture. Ta hijerarhijska podjela, prema feministicama i
teoretičarima roda, nema biološko, već socio-kulturno opravdanje
(Galić, 2004.). Navodna ženska povezanost s prirodom i proizlazeći
asimetričan odnos moći samo su komponente patrijarhata[2]
koji se, prema Carol Pateman, zadržao i u modernim državama kroz
fraternitalni (bratski) patrijarhat.
Ženama se, zbog njihovih
bioloških obilježja i predrasuda utemeljenim na njima, dodjeljuju[3]
određene rodne uloge na nižoj društvenoj poziciji. Sva
opravdanja ovakvih stereotipnih rodnih uloga i odnosa nazivamo
seksizmima.
VRSTE SEKSIZMA
Kako seksizam obuhvaća širok
dijapazon stavova prema rodnim ulogama i kako je ovo područje u
posljednje vrijeme obuhvaćeno raznim znanstvenim istraživanjima,
radi daljnje analitike nužno ga je preciznije definirati, to jest
objasniti neke podvrste seksizama i njihova obilježja. Peter Glick i
Susan T. Fiske ističu dihotomiju između neprijateljskog i
benevolentnog[4]
seksizma. Ovaj autorski dvojac ističe da, iako seksizam tvore dvije
komponente: neprijateljstvo spram žena i prihvaćanje
tradicionalnih rodnih uloga, te dvije komponente ne moraju uvijek ići
skupa (Glick P., Fiske S. T., 1997.).
Razliku između ove dvije
podvrste seksizma najbolje je objasniti preko njihovih opravdanja
patrijarhata i ženske subordinacije.
«Neprijateljski seksizam
opravdava mušku nadmoć, tradicionalne rodne uloge i mušku
eksploataciju žena kao seksualnih objekata kroz derogirajući prikaz
žena. Nasuprot tome, benevolentni seksizam počiva na dobrostivim
i plemenitijim opravdanjima muške dominacije i pripisanih
rodnih uloga; on priznaje mušku ovisnost o ženama i prihvaća
romansirano shvaćanje seksualnih odnosa sa ženama» (Glick,
P., Fiske, S. T., 1997:121, moj prijevod).
Benevolentni
seksisti, za razliku od neprijateljskih, ne osjećaju mržnju spram
žena, dapače vjeruju da je njihov stav vrlo pozitivan. Skloni su
protektiranju i patroniziranju žena čime često, ponekad i
nesvjesno, dovode pod sumnju žensku kompetenciju. Neprijateljskom i
benevolentnom seksizmu je zajedničko pristajanje uz tradicionalne
rodne uloge. Međutim, postoje i oblici seksizma koji nisu vezani uz
tradicionalne stavove.
Tako moderni seksisti, koji se smatraju
pristašama egalitarnosti, drže da je uspostavljena ravnopravnost
među spolovima i da više ne postoji diskriminacija žena. Zbog toga
smatraju da žene ne bi smjele imati bilo kakve beneficije. Sličnog
stajališta su i neoseksisti koji, osim stajališta tipičnih za
moderne seksiste, izražavaju neprijateljstvo prema feminizmu i svim
nastojanjima smanjivanja ili dokidanja ženske subordinacije. Neki
autori (Swim, J. K., Cohen, L.L. 1997.) uvode distinkciju između
otvorenog i prikrivenog seksizma. Otvoreni seksizam ima sve
karakteristike tradicionalnog seksizma i uključuje namjerno,
vidljivo i nedvosmisleno štetno i nejednako ophođenje sa ženama.
Prikriveni seksizam je blizak modernome[5]
i odnosi se na prikrivene i suptilne oblike seksizma koji nisu odmah
uočljivi zbog svoje skrivenosti ili zbog toga što su ugrađeni u
neke društvene norme i kulturne obrasce.
MAČIZAM
Mačizam je koncept blizak seksizmu i
temelji se na naglašavanju muškosti, to jest osobina koje se
smatraju tradicionalno muškima. Anić i Goldstein u svome rječniku
(2000.) mačizam definiraju kao «naglašavanje muškosti,
tjelesne snage i hrabrosti, «odisanje muškošću». Mačo
muškarac je «tipičan muškarac, kao tip njeguje se u
osrednjoj španjolskoj i latinoameričkoj filmskoj proizvodnji (ob.
tamnoputost, dlakavost, sklonost avanturama i uvjerenje u
superiornost muškaraca nad ženom)» (Jojić, Matasović (ur.),
2004:45).
Mačizam počiva na principu naglašavanja tradicionalnih
muških osobina i uloga i kao takav nužno je povezan sa seksizmom.
Da bi mačisti uopće mogli isticati tradicionalne muške osobine ili
uloge nužno je da pristaju na podjelu stereotipnih rodnih uloga,
čije opravdanje nazivamo seksizmom. No, kako postoji nekoliko
podvrsta sekszima, za ovu ćemo analizu pokušati definirati i opće
varijacije mačizma. Analogno podjeli seksizma na neprijateljski i
benevolentni koju uvode Glick i Fiske, možemo i mačizam podijeliti na
neprijateljski i benevolentni. Pritom će obilježja prvog biti
isticanje tradicionalnih muških uloga i osobina uz podcjenjivački i
idiosinkrastični stav spram ženama, dok, nasuprot njemu,
benevolentni mačizam, iako počiva na isticanju muških uloga i
osobina, ne sadrži mizogine stavove.
|