Piše: ak. slik. Krešimira Gojanović
U razvijenim europskim državama tržište umjetnina po svojoj važnosti nalazi se odmah iza tržišta nekretnina, no u tranzicijskim zemljama poput naše, situacija je puno kaotičnija, jer likovnog tržišta jedva da ima, odnosno, njegov razvoj stihijski je prepušten mnogim nestručnim pojedincima i pojedinkama bez osnovnih znanja o likovnom marketingu, a sami umjetnici i umjetnice često puta izloženi su različitim neugodnim iskustvima onda kad pokušavaju plasirati i prodati svoj rad u domaćim uvjetima.

Ukoliko malo prosurfate internetom, primijetit ćete da jako malo domaćih umjetnika i umjetnica ima svoje osobne mrežne stranice, odnosno u našim strukovnim umjetničkim udrugama već godinama vlada trend slabe informatičke pismenosti, a koja proizlazi iz gotovo nikakve informatičke edukacije članstva te potpuno nedostatne prezentacije i umrežavanja umjetnika na internetu.

 

Što nedostaje na umjetničkim akademijama

Situacija nije ništa bolja ni kada su u pitanju umjetničke akademije: studentice i studenti u pravilu po završetku četverogodišnjega studija odlaze s akademije bez dostatnih znanja o tome:

• kako uspostaviti kontakte s prodajnim galerijama i galeristima u zemlji i inozemstvu, zatim,
• kako organizirati svoju samostalnu prodajnu izložbu uz sav prateći materijal za medijsku promociju,
• kako se prezentirati na internetu uz pomoć osobnog web sajta, online shopa ili bloga,
• kako izraditi svoj profesionalni port-folio,
• razne promotivne strategije, a uglavnom su,
• neupućeni i u to kako izbjeći nesavjesne dilere umjetnina,

koji iskorištavaju naivnost i neznanje mladih umjetnika i umjetnica na način da umjetnik/ca katkad ostane i bez novaca i bez slika, koje je dao nekome takvome sumnjivom tipu da mu ih proda, a bez prethodno potpisanoga i ovjerenoga ugovora o suradnji, autorskim pravima i sl. 

Nažalost, o svim ovim gore spomenutim stvarima, profesori/ce na domaćim umjetničkim akademijama uglavnom ne poučavaju svoje studente/ice, a da problem bude veći, ni mnoge profesionalne likovne udruge nisu se potrudile za svoje članstvo osigurati neku profesionalnu edukaciju, radionice, tečajeve, baze podataka i sl., a vezano uz područje likovnoga marketinga i razvoja domaćega tržišta umjetnina.

Svrha likovnih udruga
 

Dapače, katkad se stječe dojam da rukovodeći kadar u većini domaćih likovnih udruga samo gleda na svoje vlastite interese i promociju, ne vodeći računa o dobrobiti svoga članstva, a na račun čije brojnosti i pasivnoga učešća likovne udruge ipak dobijaju velike prihode i dotacije iz sredstava državnoga proračuna, namijenjenih kulturi i umjetnosti. No, postavlja se pitanje na što onda likovne udruge troše taj novac, kada mnoge od njih u 21. stoljeću nemaju ni pristojan web sajt s osnovnim podacima o aktivnostima udruge i njezina članstva?

U tome je smislu možda nastupilo vrijeme da se i sami umjetnici i umjetnice konačno počnu pitati o stvarnoj kvaliteti svojih strukovnih udruga, kao i o rukovodećim kadrovima unutar njih, a koji već godinama snose odgovornost za kočenje i usporavanje profesionalnijega i stručnijega odnosa prema likovnim umjetnicima i umjetnosti u Hrvatskoj općenito. Ne možemo više podupirati one ljude u rukovodstvu naših profesionalnih udruga, a koji pokazuju jedno drastično nepoznavanje osnovne abecede likovnog marketinga po europskim standardima! Nadajmo se ipak da će novi upravni odbor HDLU-a kao jedne od naših vodećih likovnih udruga na čelu s novim presjednikom udruge, Josipom Zankijem, imati više sluha za moderne razvojne mogućnosti, nego što je to bio slučaj s njihovim prethodnicima – vrijeme će pokazati.

 

Stanje u galerijama

Što se tiče domaćih galerija, i na tome planu vlada jedno duboko ukorijenjeno nerazumijevanje dinamike suvremenoga umjetničkoga tržišta: galerije koje se nalaze u državnome vlasništvu, odnosno, koje su dotirane od države, ne pokazuju nikakav interes kako bi na tržište plasirale i prodale rad onoga umjetnika ili umjetnice, čija djela izlažu te izložbe često puta služe samo za promociju dotične ustanove i onoga kustosa ili galerista, koji od te ustanove dobija plaću, no mnogi umjetnici sami moraju platiti troškove pratećega materijala svojih izložbi u tim prostorima – kataloga, pozivnica, prijevoza svojih djela i sl. – a pritom se nitko neće potruditi da na toj izložbi i proda njihova djela, pa umjetnik nužno biva na gubitku, dapače, što više izlaže u tim, tzv. 'priznatim', državnim galerijama, njegovi financijski gubici su sve veći što vrijeme više odmiče.

Ako, pak, ode izlagati u neku od malobrojnih privatnih galerija, umjetniku/ci se može dogoditi da vlasnik galerije i proda neke radove, naravno, uzimajući veliku galerijsku proviziju (u svijetu je trenutni prosjek provizije oko 60%, dok je 70-ih godina bio oko 20%, op.ur.), no često puta uz postavljanje nemogućih uvjeta u stilu: 'ako poslujete s našom galerijom, tada svoja djela ne možete prodavati ni u jednoj drugoj, konkurentskoj galeriji'. Na ovaj uvjet domaći profesionalni umjetnici ne mogu nikako pristati, jer prodaja radova u samo jednoj galeriji jednostavno im ne može priskrbiti dostatne mjesečne prihode, potrebne za njihovo preživljavanje. 

Drugi problem koji se pojavljuje kod brojnih domaćih privatnih galerija jest nedostatak kriterija, koji zbunjuje i same umjetnike, umjetnice ali i njihove kupce: djela samoukih umjetnika i amatera često puta u galeriji postižu istu, a nekad i veću cijenu od npr. djela akademski obrazovanih umjetnika.

Često puta se u domaćim galerijama prodaju i tzv. 'grafike', odnosno serigrafije otisnute u velikim tiražima, a koje se nipošto ne mogu i ne smiju definirati kao tehnike tradicionalne grafike, već ih treba nazvati onim imenom koje im stvarno i priliči – naime, serigrafije napravljene u velikim tiražima nisu grafike, već jeftini plakati, bez obzira što možda svaki takav otisak nosi vlastoručni potpis umjetnika, one se ne mogu prodavati za istu cijenu kao i tradicionalni grafički otisak u malom tiražu! Na tom planu bi se također trebalo uvesti nešto reda u domaćim prodajnim galerijama kroz edukaciju umjetnika, galerista, ali i samih kupaca umjetničkih djela, a što opet jeste posao strukovnih udruga, i opet možemo reći da do sada strukovne udruge taj posao nisu obavljale kako treba, odnosno – dio kaosa koji vlada na domaćem likovnom tržištu možemo pripisati i njihovoj (ne)odgovornosti. 


Sama svoja menadžerica

No što onda ostaje domaćim umjetnicima i umjetnicama koji/e su prepušteni sami sebi u svojoj borbi za golu egzistenciju u vrlo lošim tržišnim uvjetima, gdje gotovo uopće ne postoje likovni menadžeri i agenti kao što je to slučaj u europskim zemljama, a također ne postoje ni jasni, transparentni i razumljivi kriteriji tog tržišta?

Stvari ipak nisu tako crne ako se naučimo da budemo 'sami svoji menadžeri', a pri tom i uz konstruktivnu međusobnu suradnju, također i edukaciju. Mišljenja sam da čovjek uči dok je živ, stoga bez obzira na nečiju akademsku titulu, uvijek postoje nova saznanja koja možemo usvojiti i podjeliti jedni s drugima, na svoju i opću dobrobit.

 

Umjetnik/ca 21. stoljeća mora

• biti multidisciplinarana u svom radu i aktivnostima,
• vladati internetom, mora posjedovati osnovnu informatičku pismenost,
• neprekidno se educirati i usavršavati, prateći razvoj novih tehnologija,

• mora znati kako da promovira svoj rad također i kroz komercijalni aspekt, a ne samo kroz onaj izlagački,

jer na taj način domaća likovna publika neće stjecati dojam da umjetnice valjda izlažu iz neke zabave, te će se njihova djela konačno početi percipirati i kao tržišni proizvod, u većoj mjeri nego do sada, jer čitav sustav do sada je funkcionirao tako da se tržište umjetnina uglavnom potiskivalo u drugi plan, odnosno, njegove vrijednosti ostajale su totalno zamagljene i umjetnicima, umjetnicama i njihovoj publici! 

U tom smislu, potrebno je da se u budućnosti napravi jedan cjeloviti edukacijsko – informativni program namjenjen umjetnicima, umjetnicama, kustosi(ca)ma, ali i svm strukovnim udrugama koje teže doseći suvremene standarde likovnog marketinga, mogu se npr. organizirati različite tematske radionice i tribine  posvećene likovnom marketingu, a koje bi organizirali sami likovni umjetnici/e, kustosi/ce, galeristi/ce i drugi stručnjaci/kinje, a koji su zainteresirani za razvoj likovnog tržišta u Hrvatskoj. 

Samo na taj način, aktivnim i konstruktivnim angažmanom i suradnjom možemo doprinjeti poboljšanju svojih uvjeta rada i djelovanja na umjetničkoj sceni, te upozoriti strukovnu javnost na dosadašnje probleme i različite propuste sa kojima se hrvatski umjetnici i umjetnice susreću u okviru svojih profesija. 

Kritičko mišljenje i dijagnostika problema nisu nešto negativno, to je samo prirodan proces uočavanja svih postojećeih ograničenja, ali i pronalaženja alternativa za njihovo prevladavanje. Odgovornost je u svakom slučaju i na nama, jer usvajanjem percepcije da umjetnik može i smije biti 'sam svoj menadžer/ica' i 'sam svoj medij', svi možemo doći u poziciju da nezavisnije, kreativnije i učinkovitije formiramo nove sustave vrijednosti kad je u pitanju razvoj likovnog marketinga na hrvatskoj likovnoj sceni.

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."