 Piše: Marko Rupčić
Pojam subkulture u društvenim znanostima, ali
i javnom diskursu, često je mijenjao oblik te je zbog svoje
višeznačnosti prijeporan. Sam pojam je uobličen nakon drugog
svjetskog rata[1],
a obilato se koristio u pedesetim godinama, u kontekstu delikventne
subkulture, te u sedamdesetim godinama, kada autori Birminghamske
škole[2]
taj pojam koriste za označavanje životnih stilova i identiteta
modsa, rockera, skinheadsa, punkera i drugih.
Tijekom osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća neki su
autori, zbog male eksplanatorne vrijednosti tog pojma u uvjetima
nastanka novih «subkultura», proglašavali njegovu smrt.
(Perasović, 2007.)
«Urbano i moderno – to je rodno mjesto
subkulture mladih i adolescentskih životnih stilova…»
(Perasović, 2001:17). Stoga, ne čudi što povijesni prikaz pojma
subkulture započinjemo s radovima autora iz Čikaške škole[3]
čija su se imena najčešće spominjala u kontekstu urbane
sociologije (Perasović,2001.). Iako je sam pojam definiran nekoliko
desetljeća kasnije, kvalitativna istraživanja tih autora otvorila
su put za kasnije oblikovanje pojma. U dvadesetim i tridesetim
godinama 20. stoljeća niz autora[4]
Čikaške škole počeo je istraživati razne marginalne skupine:
lutalice, animir-plesačice, profesionalne lopove. Na temelju tih
istraživanja uočeno je postojanje raznih paralelnih svjetova i
grupa koje sa svojim raznim vrijednosnim i radnim profilima tvore
urbani mozaik.
Rasprave o marginalnim
skupinama kasnije su se proširile izvan okvira Čikaške škole te
je pedesetih godina, za vrijeme vladanja funkcionalističke
paradigme, stvoren pojam delikventne subkulture. Jedan od tvoraca
pojma delikventne subkulture, Albert Cohen, istražuje način na koji
se postaje delikventom kroz prihvaćanje delikventske prakse. Iz toga
je vidljivo da je za Cohena A. pojam kulture, a tako i subkulture
definiran antropologijski, kao način života. (Perasović, 2001.).
On kulturu definira kao «znanje, vjerovanja, vrednote, kodovi,
ukusi, predrasude koji su postali tradicionalni u društvenim grupama
i koji se u njima postižu interakcijom» (Cohen A.,1955., prema
Perasović 2001.). Kako ne postoji monokulturno društvo, sva su
društva izdiferencirana na razne subgrupe koje posjeduju svoju
subkulturu, a koja nastaje interakcijom s onima koji već posjeduju
taj kulturni obrazac.  Cohen A. delikventnu subkulturu vidi kao
rješenje za lošiji položaj radničke klase koja se teško suočava
s kulturnim obrascima i vrijednostima srednje klase koje dominiraju
državnim institucijama.
U šezdesetim godinama
prošlog stoljeća, u vrijeme interakcionističke «skeptičke
revolucije», fenomenu subkulture pristupa se iz druge
perspektive. Interakcionisti svoju pažnju usmjeruju na subjekt i
socijalne procese kroz koje taj subjekt definira i konstruira
stvarnost i samu devijaciju. Do radikalnog pomaka ka subjektu došlo
je zbog promjene političke situacije i djelovanja tadašnjih
društvenih pokreta. (Perasović, 2001.). Tijekom šezdesetih uočeno
je da oni koju su etiketirani kao devijanti nisu više samo
pripadnici bandi s ugla («street corner gangs») i sličnih
marginalnih skupina, već i studenti i profesori. To je jedan od
razloga što su se znanstvenici koji su se bavili fenomenom
subkulture tijekom šezdesetih godina orijentirali na proces
etiketiranja, to jest, na odnos moći određene grupe da drugu
stigmatizira i etiketira kao devijantnu.
 Krajem šezdesetih
i u sedamdesetim godinama autori iz Birminghamske škole u središte
interesa postavljaju subkulture mladih čije nastajanje vežu uz
pokušaj simboličkog razrješenja proturječja kapitalizma. Jedan od
istaknutih pripadnika te škole Phil Cohen subkulture definira kao
proizvod mladih radničke klase koji na taj način rješavaju
proturječja koja susreću u roditeljskoj, ali i dominantnoj
kulturi[5].
Cohen P. ističe kontekst nastajanja subkultura mladih kao vrijeme
raspada tradicionalnih zajednica radničke klase. Radničke su
obitelji istrgnute iz svojih tradicionalnih veza i prekrojene po
srednjeklasnom obrascu nuklearne obitelji. Zbog toga dolazi do sukoba
u obiteljima radničke klase i generacijskih konflikata. Prema Cohenu
P., ti se konflikti razrješuju na dva načina: ranijim stupanjem u
brak i stvaranjem vlastite obitelji ili stvaranjem subkulture mladih.
Osim simboličkog razrješenja proturječnosti kapitalizma i
generacijskog konflikta, stvaranje subkultura mladih uvodi određene
kohezivne elemente među njihove aktere čije su šire obiteljske
veze pokidane. Prilikom konstituiranja subkulture koriste se elementi
roditeljske (klasne) kulture i dominantne kulture, ali pritom ipak ne
izlaze iz okvira roditeljske kulture. «Zbog toga su subkulture
radničke klase dodatno podređene u odnosu na dominantnu kulturu
srednje klase ili buržoazije.» (Perasović, 2001:120.). Ovaj
klasni i generacijski sukob zbiva se na imaginarnoj[6]
razini i akteri subkulture svoj otpor iskazuju simbolički, kroz
rituale. Autori Birminghamske škole slijedeći ideju o klasnom
determinizmu subkulturu vide isključivo u okviru radničke klase,
dok slične pojave kod mladih srednje klase smještaju u kategoriju
kontrakulture[7].
 Phil Cohen smatra
da se svaki subkulturni stil sastoji od četiri konstitutivna
elementa: glazba, odijevanje, argot (sleng) i ritual. Ta četiri
elementa zajednička su svim pripadnicima subkulturnih stilova i
prema njima se oni međusobno razlikuju. Peti element koji uvodi
Cohen je teritorijalnost. Ona razlikuje simboličku strukturu
subkulture od stvarnog života. «Subkultura kao simbolička
struktura osigurava difuzni osjećaj afiniteta u terminima
zajedničkog životnog stila, ali ne propisuje nikakvu kristaliziranu
grupnu strukturu. Kroz funkciju teritorijalnosti subkultura postaje
usidrena u kolektivnoj stvarnosti klinaca koji su njeni nositelji, i
koji na taj način postaju ne samo njena pasivna podrška, nego njeni
svjesni agenti.» (Cohen, P.,1972:89, prema Perasović, 2001.)
Prilikom stvaranja subkulturnog stila akteri ne stvaraju njene
elemente ex nihilo već ih preuzimaju i modificiraju iz
roditeljske ili dominantne kulture. Paul Willis je pokazao kako
subkulturne grupe teže homolognom odnosu između glazbenih
preferencija, vrednota i životnog stila. John Clarke (1976.) proces
stvaranja subkulturnog stila opisuje terminom «bricolage»[8]
kojeg je posudio od Claudea Levi Straussa. «Kad bricoleur
premješta određeni (signifikantni) predmet na drugo mjesto
unutar jednog sustava znakova, ili kada smješta neki predmet u
različit cjeloviti okvir znakova, nastaje novi diskurs, prenosi se
različita poruka.» (Clarke, 1976:177, prema Perasović,
2001.). Osnovni oblik diskursa Clarke vidi u modi, gdje tvorci
subkulturnog stila odabiru već postojeće elemente koje stave u
drugi kontekst ili ih modificiraju tako da dobe drugo značenje. Dick
Hebdige, koji je i sam koristio bricolage koncept, ističe negativnu
ulogu medija u razvoju subkultura. To se, prema njemu, odvija na dva
načina: pretjeranom komercijalizacijom gdje subkultura gubi na
subverzivnosti i ekskluzivnosti ili pak otkrivanjem devijantnosti
subkulture na što društvo reagira moralnom panikom[9].
 Tijekom osamdesetih
godina[10]
koncept subkulture, kakav su izložili predstavnici Birminghamske
škole, izložen je nizu kritika. Kritičari su, ne napuštajući sam
koncept subkulture, isticali neodrživost klasnog
determinizma prema kojem mladi radničke klase na klasne i
generacijske sukobe reagiraju samo mladim brakom ili stvaranjem
subkulture, to jest «otporom kroz rituale». Također,
kritizirali su simplificirano shvaćanje nastajanja samog
subkulturnog stila i utjecaja komercijalne kulture na potonji. Na
udaru kritike našlo se i pitanje roda, to jest zanemarivanje
djevojačkih subkultura, a isticala se višeznačnost odnosa
industrije i subkulture.(Vučković, 2005.). Zbog ograničenog obima
ovog rada ne možemo ulaziti u daljnju eksplikaciju prvog vala
kritike.
Nastajanjem rave kulture u devedesetima,
cijeli se koncept subkulture Birminghamskih autora napušta zbog male
eksplanatorne vrijednosti. Sam pojam je proglašen mrtvim jer je u
vrijeme sveopće individualizacije i nastajanja fluidnih identiteta
postao neprikladan za objašnjavanje tadašnjih fenomena.
«…postmodernoj fluidnoj dinamici u kojoj je na djelu
individualizacija, miješanje stilova i mogućnost da se prijepodne
bude (sluša, pleše, živi) rockabilly, poslijepodne heavy-metal, a
noću techno ili house, a da ne pripadate u potpunosti ni jednom od
životnih stilova koji nastaju na osnovi navedenih zajedničkih
nazivnika.» (Perasović, 2007.). Rave kultura, kao i druge
subkulture u devedesetima često nisu vezane uz određeni stil
odijevanja.
Osim fluidnosti stila i identiteta, kritičari ističu
neodrživo shvaćanje o klasnom, ali i dobnom
determinizmu za pripadanje subkulturi. Pritom naglašavaju da su
«subkulture»[11]
multigeneracijski fenomen, gdje stariji često čine i samu jezgru
«subkulture». Oni često imaju i veći «subkulturni
kapital»[12],
to jest vrijedne informacije koje im omogućuju bolji položaj u
subkulturi. Protivno Hebdigeovom shvaćanju o negativnom utjecaju
medija na razvoj subkultura, autori u devedesetima ističu aktivnu
ulogu medija u njenom stvaranju i održavanju.
- - -
[1]
Pojam subkulture prvotno je označavao «…segmente
populacije i socijalizacijske procese koji se, bez obzira na krovni
pojam pojedinog (primjerice «američkog») društva,
oštro razlikuju prema spolu, dobi, klasi, zanimanju, regionalnoj,
konfesionalnoj i etničkoj pripadnosti» (Perasović, 2001:22).
[2]
Birminghamska škola okuplja autore koji su
djelovali krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama pri Centru za
suvremene kulturne studije (Centre for contemporary cultural
studies).
[3]
Pojam Čikaške škole uvriježen je među
sociolozima i označava skupinu autora vezanih uz Čikaško
sveučilište koji su obrađivali teme iz urbane sociologije u prvim
desetljećima 20. stoljeća.
[4]
Ovdje ćemo samo napomenuti neke od njih:
Andersona, Thrashera, Zorbaugha, Sutherlanda, Whyta, Parka.
[5]
Roditeljska kultura je ujedno i njihova klasna
kultura (kultura radničke klase), dok je dominantna kultura –
kultura srednje klase.
[6]
Imaginarna razina je razina stila
[7]
«… možemo reći kako pojam kontrakulture
označava skup društvenih pokreta i drugih aktera koji žele
radikalnu društvenu promjenu, na svim razinama, u ukupnosti
svakodnevnoga života, dok su subkulture oni akteri i simboličke
strukture koje po nekim normama i vrijednostima odudaraju od uže
ili šire roditeljske kulture, a mogu biti snažno posredovane
tržištem, slobodnim vremenom i potrošnjom.»
(Perasović,2007.)
[8]
Taj koncept koristi Dick Hebdige u svojim
analizama punk subkulture.
[9]
Moralna panika je proces u kojem dominantna
kultura reintegrira vlastite vrijednosti kampanjom protiv «narodnih
đavola».
[10]
«Osamdesetih godina duh se kontrakulture
pojavio u Europi pod imenom novi društveni pokreti, ponajprije
mirovni, ekološki i feministički, ali i skvoterski, vegetarijanski
i srodni. Takvi pokreti mogu biti prožeti nekim subkulturnim
stilovima ali mnoge subkulture nemaju ništa sa društvenom
promjenom, niti taj pojam ukazuje na neki smjer različitosti od
dominantne kulture.» (Perasović, 2007.).
[11]
Ovdje smo ovaj termin stavili pod navodnike, jer
se on u devedesetima, u znanstvenom, ali i javnom diskursu napušta.
[12] Termin subkulturni kapital uvodi Sarah Thornton, nastavljajući
se na Bourdieuov «kulturni kapital».
Literatura:
- Perasović, B. (2001.), Urbana plemena, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
- Perasović, B. (2007.), Smrt subkultura mladih, Zagreb, Vijenac, 1. ožujka 2007., ISSN 1330-2787
- Simmel,G. (2001.), Kontrapunkti kulture, Zagreb: Jesenski i Turk & HSD.
- Vučković, T. (2005.), Igrači role-playing igara na stolu (Tabletop RPG) kao subkultura, Zagreb: diplomski rad
|
