cunterview.net - Baš ti, baš tu Mirande July

Normalna žena na mome bi mjestu sad otišla svom dečku. Došla bi k njemu i briznula u plač, a on bi joj dodavao rupčiće, ona bi i dalje plakala, i ne bi joj palo na pamet da bi se zapravo trebala razdragano smijati i smješkati jer je njezin dečko realno fizičko biće s kojim prebiva na istoj razini stvarnosti, kaže lik iz priče Vodili smo ljubav 2003. koja najbolje sublimira queer supstancije zbirke Baš ti, baš tu.

To je metanarativna priča u kojoj Miranda govoreći o pisanju, ostavljanju, vraćanju i kretanju u tom krugu dobiva sumu sna u prostoru nepodudarnosti okvira mašte i stvarnosti. Sva njihova nepodudarnost stane u jednu rečenicu kojom se krug okreće: Kad ostaviš nešto prekrasno zbog nečeg stvarnog, strašno griješiš. Na tim je «greškama» ona naučila/izgradila svoju poetiku šlapkanja, mjesečarenja po prostoru gdje se okviri razilaze, neplaniranog isprobavanja tuđih cipela i ostalih gegova po kojima je već poznata široj publici i filmom Ti i ja i svi koje poznajemo.

Ove priče u dobroj mjeri tematski zadiru u uži prostor queera pa se tako čak njih pet (do)tiče lezbijstva, jedna je gay. Može se to učiniti kao svjesno zadržavanje na ionako već «pomaknutom» teritoriju, ali ne mislim da jest. Mislim samo da baš te priče najbolje izgledaju u Mirandinom okviru snovite, pomaknute stvarnosti.

U Vodili smo ljubav 2003. junakinja ostavlja nepostojećeg mračnog lika s kojim je imala uzbudljiv seksualni život, da bi ga ponovno pronašla u dječaku s posebnim potrebama (mračnog lika). Veli:

Naučili smo biti diskretni. Dobro nam je došlo i to što ljudi u biti ne mare ni za koga osim za sebe. Provjere da slučajno nisi koga ubio, nekoga koga poznaju, a onda se vrate priči o tome kako im se čini da su se uspjeli probiti u novu dimenziju odnosa sa samim sobom.

Miranda July nikada, pak, ne probija granicu dopuštenoga kada je riječ o seksualnosti. Bilo kakva realizirana pedofilska radnja ne može se naći u njezinoj butigi, iako često koketira s tim. Čini ona to više zbog klinaca i davanja maha neograničenoj igri znatiželje i žudnje, kakva se može razviti iz perspektive njihova još nepotisnutog jebstva. Interes za odrasle sadržan je otprilike u rečenici citiranoj gore, koju izgovara cura mračnoga lika. Na tim pukotinama kroz koje se ljudi probijaju u «nove dimenzije» i njihovoj općepoznatoj otuđenosti utemeljila je svoj ironičan i autoironičan stil humora zbog kojega je toliko šarmantna. Što su likovi odrasliji, to je manji prostor između stvarnosti i mašte kroz koji se može provući benigna i nježna «perverzija» djetinjstva. Najizdašniji su upravo odnosi u kojima se radi o istospolnoj erotskoj komunikaciji, jer daju najširi raspon dramatici mogućega i stvarnoga: od toga da je lik iz nekih razloga prinuđen izmaštati sestru (u priči Sestra), do potpune promjene ploče kada je u pitanju uobičajeni ton svakodnevice, kao što je napravila July u priči Rad (govori o umijeću baratanja prstima koje otac ostavlja kćeri u amanet).

Meni je ipak najviše zadovoljstva pružila spominjana Vodili smo ljubav 2003., s kulminacijom u rečenici Kad ostaviš nešto prekrasno zbog nečega stvarnog, strašno griješiš. Podsjetila me odmah na jednu ženu koja me ostavila zbog jedne stvarnije. Vjerujem da će nju i Stvarniju stvarnost presresti kao par iz priče Mon Plasir. A o surovosti i suptilnosti žensko-ženskih odnosa sve piše u pričama Nešto što ništa ne treba i Kako djeci treba pričati priče. Onda opet, nešto što je kod tih odnosa još bolnije i genijalnije jest kad su nešto što ništa nije, a to je opisano u pričama Bila je to romansa i Deset istina.

Dogodilo se dok je bio u nesvijesti, ali se svejedno računa. Ne, to nije rečenica iz gay priče. To je prva rečenica prve priče Zajednički trijem. Karakteristična za cijeli koncept i nije valjda slučajno prva, ali da ja s njom završim: takva rečenica nije potrebna kada se radi o interakciji među istim spolovima, njih nije potrebno onesvijestiti da bi se uzbibalo nešto začudno što će se potom smiriti i stopiti s površinom stvarnoti. Rekao bi čovjek na prvu da je baš suprotno od toga, ali baš je tako tu i zbog toga su te priče najuvjerljivije.

Još treba reći da je knjigu s englekog prevela vrsna hrvatska lezbijka, spisateljica, filmska kritičarka i komičarka Mima Simić, tako da u prijevodu ništa nije izgubljeno, samo je nađeno, poput npr. Spasi im lasi naziva dobrotvorne udruge koja izrađuje vlasulje za djecu bez kose. Dajmo da čitaju!

O autorici
Miranda July međunarodno je priznata konceptualna umjetnica, književna i filmska autorica. Prvi dugometražni film 'Ti i ja i svi koje poznajemo' – koji potpisuje scenaristički i redateljski, te u njemu nosi glavnu ulogu – donio joj je niz nagrada, uključujući i posebnu nagradu žirija na festivalu u Sundanceu 2005., te Zlatnu kameru (nagradu za najbolje debitantsko filmsko ostvarenje) na festivalu u Cannesu. Videoradove, performanse i internetske projekte izlagala je u njujorškome Muzeju moderne umjetnosti, Muzeju Guggenheim i na bijenalima Muzeja Whitney 2002. i 2004. Debitantskom zbirkom pripovijedaka 'Baš ti, baš tu' osvojila je prestižnu Međunarodnu nagradu za kratku prozu Frank O'Connor.

Izdavač / Ulomak iz knjige / Miranda July . com