cunterview.net - Iz kaljuže na pobjednički tron

Lezbijski nogometni tim Bura osvojio je srebro na natjecanju EuroGames u Barceloni (24.-27. srpanj 2008.), kao i lani na istome natjecanju organiziranome u Antwerpenu. Riječ je o takmičenju u raznim sportovima za osobe homoseksualne orijentacije iz cijele Europe. Bura je već sudjelovala na velikim sportskim susretima: 2006. na gay olimpijadi u Chicagu, a prije toga na G&L svjetskome nogometnome prvenstvu u Kopenhagenu (4. mjesto) te na manjim turnirima u Milanu i Beču.

Sa olimpijade u Chicagu

Sastav tima čine djevojke iz cijele Hrvatske koje žive u Zagrebu, a nekolicina ih povremeno putuje na trening u Zagreb iz drugih gradova. Postoji i dijaspora, djevojke koje žive u inozemstvu i doputuju ravno na destinaciju na kojoj se natjecanje održava te uvijek uvelike doprinesu postignutim uspjesima. Klub nije registriran i ne uživa nikakva sponzorstva (treba li objašnjavati zašto?), treninzi se održavaju na dogovorenim lokacijama, često vrlo neadekvatnima, a dogovara se i komunicira putem mailing liste.

Ne zna se koliko ima članica Bure jer ona funkcionira kao poligon otvoren za veze i poznanstva, cure se pridružuju i otpadaju, aktiviraju ili miruju prema unutarnjem, osobnom ritmu. Neke dolete na krilima ljubavi i na istima zauvijek odu, no mnoge ostaju stalno prisutne na prvoj liniji fronte. Osovinu tog fluidnog društva čine parovi (neki stari koliko i sam klub), zajedno s ostalim slobodnim radikalima koji se u bilo kojem trenutku mogu naći na njihovom mjestu i zatvoriti emotivnu konstrukciju. Treninzi nisu sustavni ni sistematizirani, ali trenerski autoritet (gotovo metafizički) postoji u liku žene koja se odlikuje iznimnom osobnošću i sportskim/nogometnim znanjem. Autoritet, naravno, (p)održava neuplitanjem u seksualne i emotivne odnose i spletke s igračicama.

Atmosfera na terenu koja proizlazi iz kompliciranih međuljudskih odnosa nije uvijek lako podnošljiva. Kako nema nikakvog regulativa koji bi utvrdio barem osnovne akcije važne za funkcioniranje tima, na djelu je tvz. prirodna selekcija koja stvari ravna po principu najjači opstaju.

Tako npr. ako se netko zaduži da će prodavati dresove, a baš ste s njim imali aferu i ne razgovarate, ne možete doći do dresa. Ako vam netko na terenu opsuje majku, također vam ne preostaje ništa drugo nego da se zapitate u čemu se sastoji vaša slabost koja vam je to priuštila. Jer, pozicioniranje moći ovisi od više faktora, od društvenog statusa do toga imate li na terenu partnericu (zajedno ste jači), jeste li «starosjedilac» ili «pridošlica» itd.

Onima osjetljivijih živaca najteže će pasti period uoči odlaska na natjecanje. Tenzije su tada na najvišem nivou. Naime, iako bi se iz napisanog možda mogao steći dojam da se tu radi o svemu samo ne o nogometu, NE! U tome i jest problem, uvjetno rečeno. Većina djevojaka strastvene su zaljubljenice u nogomet. Težnja da sve to uklope u što bolju igru podliježe stoga brojnim demonima – od nogometnih zombija do vampira koji sišu krv nježnih djevojka koje loše barataju loptom. I prolaze godine, a klub se ne uspijeva «profesionalizirati».

Kopile Lijepe naše kakvo je lezbijski nogometni klub tako nažalost usitno i mjestimično oponaša mnoge obrasce društva koje ga smatra i još će ga dugo smatrati bolesnim izrodom. Stvari vjerojatno ne mogu biti drugačije s obzirom na situaciju.

Kada bi sve djevojke koje idu na natjecanje mogle reći svojim roditeljima gdje su bile i što su postigle, kada razina frustracije koju doživljavaju od okoline ne bi bila takva kakva jest, rendgenska snimka možda ne bi pokazala te iste anomalije mentalnog sklopa primitivnog, patrijarhalnog društva, punog straha i predrasuda.

Kada bi unutar LGBTIQ populacije koja bilo kada iz bilo kojih razloga tvori neku grupu, u ovom slučaju nogometni tim, postojala potrebna doza senzibilnosti za svaki oblik nasilja (nazivalo se to inače homofobija, buling, mobing ili lezbing), značilo bi to da ta senzibilnost odražava stanje jedne šire svijesti pod čijim se krovom svi nalazimo. A znamo da ne odražava.

Uspjeh ovih djevojaka zbog toga doživljavam kao off produkciju još jednog hrvatskog obiteljsko-sportskog horrora, ponešto drugačijeg, ali ipak ne manje uspješnog i veličanstvenog od onog o Ivici i Janici, Blanki i drugima.