cunterview.net - Zinaida Gippius: ruska pionirka cross dressinga

Ruska književnica i kritičarka Zinaida Gippius rodila se 1869. u gradu Belev, u Tulskoj guberniji, gdje joj je otac službovao kao pravnik. Ubrzo nakon njenog rođenja obitelj se počinje često seliti po Rusiji. 1881. umire joj otac. Bolovao je od tuberkuloze koja je kasnije i njoj dijagnosticirana, zbog čega se obitelj selila na Krim, potom Kavkaz. Zinaida uslijed takvih okolnosti nije stekla formalno obrazovanje, čitala je i učila kući, sama i s privatnim učiteljima. Pisala je, pak, oduvijek, od dnevnika do šaljivih stihova na račun svoje obitelji, te je ubrzo prozvana "poetesom" i kao magnet počinje privlačiti druge pjesnike.

Na Kavkazu se 1888. zatekao i Dimitrij Sergejevič Merežkovski, tada relativno poznat pjesnik s jednom objavljenom zbirkom pjesama. Smatravši da je njihov susret mističnog karaktera, navođen iz neke više sfere, stupaju u brak. Njemu su bile 23, a njoj 19. Nisu se razdvajali naredne 52 godine.

Nakon svadbe započeli su život u peterburškom stanu koji su dobili na dar od njegove majke. Imali su svaki svoju spavaću sobu i radni kabinet, te zajedničku primaću sobu u kojoj su se susretali, čitali napisano, diskutirali i družili se s gostima. Smatralo se da brak nikada nisu konzumirali. Bio je to savez duša koji su zlobnici nazivali "brak lezbijke i pedera".

Merežkovski je u stanu nalazio ceduljice sadržaja: osvetila se tebi Afrodita, za ženu imaš – hermafrodita.

No, tko će ga znati, možda je to pisala i sama Gippius, budući da je bila poznata po mistifikaciji i raznim igricama koje je režirala. Pisala bi mužu pisma rukopisom njegovih obožavateljica, u kojima bi ga kudila ili hvalila, ovisno o siuaciji. Sugovorniku bi znala njegovim rukopisom napisati pismo u kojem bi nastavila ranije započetu diskusiju. Omiljena joj je zabava bila zbunjivati ljude neočekivanom drskošću, dovoditi ih u neugodan položaj i onda gledati reakciju.

Njihov je salon bio je nezaobilazno duhovno i umjetničko središte toga doba. Tu su svoj debi imali Mandeljštam, Blok, ona je prva napisala kritiku stihova tada još svima nepoznatog Jesenjina. Za boravka u Moskvi Brjusov joj je jednom pokucao na vrata u ranije dogovoreno vrijeme, donijevši na uvid svoje stihove.

Čuvši «naprijed», ušao je i imao što vidjeti: bila je gola. Nabacila je na sebe odjeću i rekla:
Neću se počešljati. Nećete zamjeriti?
Ne znam vaše moskovske običaje. Može li se svuda ići u bijelim haljinama? Ja drugačije ne mogu. Moja koža kao da ne podnosi druge boje. Po tome me u Peterburgu već svi znaju. Zbog toga ne idemo u kazalište, svi pokazuju na mene...

Gippius je, naime, sebi šila haljine za kojima su se sa čuđenjem i zgražanjem okretali građani Peterburga i Pariza. Haljine su uvijek bile bijele, dok je šminku nanosila u ogromnim količinama i jarkim bojama. To je bila jedna strana njezina modnog performansa, druga je bila – oblačenje muških odijela. Upravo ju je tako portretirao Leon Baks.

Iza takvog poigravanja s rodnim identitetom, kao i kroz pisanje u muškom rodu i pod muškim pseudonimima, stajao je program i filozofija Zinaide Gippius. Revolucija koju je ona htjela uključivala je duhovnu, političku i društvenu promjenu. U središtu te duhovne promjene je bio koncept zaljubljenosti ili svete erotske ljubavi, heteroseksualne i homoseksualne, posvećene i time dopuštene u utopijskom društvu u koje je vjerovala.

Savršeni čovjek po njoj je androgin. Dvospolnost je za nju bila jedino prirodno stanje spola i ona ju je svojim načinom odijevanja slavila. Bio je to i način života, life-creation, zhiznetvorchestvo kroz koji su simbolisti sjedinjavali opreke života i umjetnosti. Oblačenje poput muškarca značilo je i zauzimanje njegove moći, a parodiranje ženskoti kroz bijele haljine i pretjeranu šminku subverziju tadašnje kulturne proizvodnje i percepcije ženskog umjetničkog subjekta, tvz. poetese.

Poljubac je za Gippius bio jedino pravo sjedinjenje, ono u kojem su obje strane jednake, nešto što životinje nemaju. Sve više od poljupca značilo bi prevlast nekoga nad nekim, a to si ona nije htjela dopustiti. Za pretpostaviti je, stoga, da u svojim raznim aferama s muškarcima i ženama nije odlazila dalje od toga.

U nastojanju da izgrade novu religioznu svijest, Merežkovski i Gippius osnivaju u Peterburgu 1901. religiozno-filozofske skupove na kojima se raspravljalo o problemima ličnosti, ulozi kršćanstva i mogućnostima njegova razvoja, ekumenizmu i sličnome. Merežkovski je smatrao da je bit reforme u sintezi krčćanskog i antičkog svjetonazora, uzdizao je tjelesnost govoreći da izvorno kršćanstvo ne odbacuje tijelo. Pod jakim utjecajem Nietzschea propovijedao je Treći zavjet koji treba ujediniti božansko i ljudsko u idealno stanje. Gippius nije vjerovala da je Treći zavjet ostvariv na zemlji, i da, prema tome, doticaj s transcendentnim čovjek može ostvariti samo kroz samoga sebe.

Za vrijeme religioznih skupova zbližili su se s Dimitrijem Vasiljevičem Filozofovim toliko da su s njime sklopili svojevrsni trojni bračni savez. Živjeli su zajedno više od 15 godina, uglavnom u emigraciji u Parizu. Navodno je Zinaida bila jako privučena Filozofovim kao muškarcem, čak mu je pisala stihove u ženskom lirskom rodu, ali on je prednost dao Merežkovskom.

Krah društvenog života Merežkovskog i Gippius dogodio se 1941. kada je Merežkovski, bez njenog znanja, nastupio na njemačkom radiju i podržao Hitlerov napad na Moskvu. Gippius nikada nije podržavala nasilje i despotizam, pa tako ni nacizam, iako je prezirala boljševike i nadala se njihovu slomu. Te iste godine Merežkovski je umro, a na sprovod mu je došlo svega nekoliko ljudi. Zinaida je proživjela još nekoliko godina, teško prihvaćajući njegovu smrt.

Umrla je 9. rujna 1945. Mnogi nisu mogli vjerovati da je "vještica", "dekadentna madona" ili kako su je sve nazivali – mrtva. Drugi su u njezinoj smrti vidjeli kraj epohe. Pokopana je na ruskom groblju Sainte-Geneviève-des-Bois u Parizu, uz muža.