| Dvije crtice iz Sarajeva (za vrijeme Pitchwisea) |
| Utorak, 25 Rujan 2007 | ||||||
 Crtica jedan - O taksistu, oružju i broju jedan
Ponoć je prošla, a kako je taksi u Sarajevu četiri puta jeftiniji nego u Zagrebu, vraćamo se njime s Pitchwise žurke. Taksist je mlađi u srcu nego što izgleda; zanima ga točno iz kojega smo dijela Zagreba. Poznaje on Zagreb. Poslije rata proveo je tamo neko vrijeme. "E, ovdje s desne strane, tu su vam bili najbolji kokteli u Sarajevu. Ma, najbolji u bivšoj Jugi. Tu se krema provodila. 'Broj 1' se zvao, bilo je puno heroina i kokaina, posebno kokaina. A ovo s lijeva, tu se snimala ona scena na padini, pri kraju filma 'Valter brani Sarajevo'". Kako se naša privatna subotnja nightseeing vožnja doma odvija uz dosta policije na cesti, dobijamo spremno objašnjenje: 'Vozači su postali malo neoprezni, pa ima dosta nesreća. A i oružja.' 'Oružja? Ma da? Čula sam za neke silne akcije otkupa oružja koje više sliče nagradnim igrama. Vrati pušku, osvoji auto...' 'Ma jeste, ali mislim da je u krivu tko god vrati oružje. Mislim, nikada ga ne bih nosio u autu, za to moraš biti budala, ali imam ja kući i šaljem i pancirku i pušku, pištolj, bombu', priča on s potpuno dobronamjerno-objašnjavajućim prizvukom.
Jedem ja taj burek. Kažem potiho: 'Valjda nakon svega što se dogodilo ljudi se ne žele više nikada osjećati razoružanima...' 'Pa kad je sve počelo, naš kvart, nekih 3000 ljudi, imali su 2 pištolja i pušku, a s druge strane sva sila jugoslavenske armije... Moj drug goloruk je trčao u napad. Pa taj embargo. Sramota. Ali gotovo smo sve uspjeli vratiti nazad. I zatim taj usrani Dejton. No cure, evo nas pred motelom. Pet i pol maraka. I uživajte'.
'Sve najbolje', kažem i zatvorim vrata. Crtica dva - O vrapcima, golubovima i bež šeširu Sjedimo na kavi. Prvi je sunčan dan otkako smo tu i uhvatim se buljeći u nešto što je evidentno enorman broj vrabaca i golubova koji temeljito okopavaju ružičnjak... Tek nakon nekoliko minuta shvatim koliko dugo ih nisam vidjela da jedu išta drugo osim bačene hrane po zagrebačkim ulicama. Nakon velike spoznaje pogled mi bježi na starije gospođe, obje u besprijekornom bež tonu sa decentnim šeširima koje u svom živahnom, ali tihom razgovoru izgledaju nadrealno, a opet, točno onako kako volim zamišljati starost... vedro, svjesno... zadovoljno. Sa desne pak strane stola odvija se razgovor dvije prijazne gospođe za koje je kristalno jasno da nikada neće imati ni upola stila ovih baka. Glasne su, i ubrzo iz razgovora postaje širem krugu prisutnih kavedžija jasno da se radi o profesorici na građevini i njenoj prijateljici. Profesorica vodi poduži monolog o poslu te između dva gutljaja kave sa roditeljskim ponosom u glasu skreće na priču o kćerci koja je, studirajući farmaciju, imala jako dobrog druga. On se doduše ubio, objesio. Ali što je bio diiiivan! Praaaavo gradsko dijete, lijep ko lutka, malo feminiziran. Išao je u drugu gimnaziju, znali su ga oblačiti u haljine i šminkati (ma znaš kako su otkačeni svi iz te gimnazije), strašno je bio veseo.
Kad bi došao kod nas u kuću, nisi se mogao prestati smijati.           
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
