Michelle Obama za Vogue (09/2007), by Annie Leibovitz

Piše: Asja Bakić

Nastup Michelle Obame na konvenciji Demokratske stranke jako se dopao Amerikancima, jer je Michelle iskoristila priliku da govori o svojoj obitelji, o vrijednostima bitnim prosječnom Amerikancu. Nije važno što je riječ o liberalnoj stranci čiji delegati podržavaju abortus i gej brakove – all-American retorika briše razliku između glasača različite političke orijentacije – stabilna obitelj, domoljublje i vjera u Isusa Krista čini sveto trojstvo političke propagande u Americi.

To su ljubavi koje su jednako važne i republikancima i demokratima, a najbolje ih promovira kapitalizam koji se nalazi u samoj srži američkog sna na koji niko u SAD-u nije otporan. Zanimljivo je da upravo sveprisutni kapitalizam koji depersonalizira ostale građane, daje predsjedničkim kandidatima i njihovoj politici „lice“ kako bi ih učinio bližima javnosti, jer su političari, u pravom smislu te riječi, roba koju glasači kupuju. Da bi građani investirali u njih, političari ih moraju zavesti, kako svojom retorikom tako i svojom pojavom. Obje su se, na primjer, supruge predsjedničkih kandidata (Michelle Obama i Cindy McCain, uključujući i Hilary Clinton koja je osvanula na naslovnici nešto ranije) slikale za Vogue, potičući time identificiranje potencijalnih glasačica sa stilom koji su za tu priliku odabrale.

Riječ je o diskretnom zavođenju koje u „vremenu medija“ (kako je rekla Michelle) može imati snažan politički odjek. Toga da nije bitan samo program stranke, nego i šarm kandidata (kao što smo imali priliku vidjeti na predsjedničkim izborima u Francuskoj kada je Sarkozy koristeći medije popularizirao vlastiti lik što mu je pomoglo da pobijedi protivnicu Ségolène Royal), itekako je svjestan sedamdesetdvogodišnji McCain – za svoju je partnericu izabrao skoro trideset godina mlađu Palin, ne samo zato što se nada tim potezom privući glasačice Hilary Clinton, već i zbog toga što zna da mu je potreban atraktivniji partner u utrci za Bijelu kuću.

Barack Obama

Političari svakako igraju i na kartu suosjećanja – nemoguće je pronaći članak koji se, makar djelomično, ne bavi nekom od osobnih tragedija pojedinih kandidata i njihovih suradnika. U časopisu People tako možemo pročitati da je najmlađi sin Sarah Palin rođen s Downovim sindromom, da je Biden (demokratski kandidat za potpredsjednika) u saobraćajnoj nesreći izgubio suprugu i kćerku, da je McCain pet godina proveo u vijetnamskom logoru, da je njegova supruga bila ovisnica o tabletama protiv bolova, da je Obamu othranila samohrana majka itd. Sve su to podaci koji trebaju navesti čovjeka da zavoli/kupi (nikada ljubav i novac nisu bliži nego su to za predsjedničke kampanje) pojedinog kandidata i glasa za njega.

Ljudi u naletu oduševljenja zaboravljaju, međutim, da su te osobne priče djelo medijske mašinerije koja Amerikancima, naviknutim na megalomanske televizijske projekte i medijski teror, servira ono što im servira i inače – destilirani američki san od kojeg se lako napiju. No da se vratimo velikim ljubavima koje određuju lice američke politike danas – riječ je, naravno, o ljubavima koje sam već istaknula kao temelje američkog političkog nasljeđa i tradicije: ljubav prema porodici, domovini i, naravno, Bogu (ne nužno tim redom).

 

Megan, Cindy i John McCain, preuzeto s mccainblogette.com

 

 

Moguće je povući paralelu između senatora Obame i senatora McCaina imajući u vidu te tri tačke koje su imperativ u obje predsjedničke kampanje, jer čine jezgru američkog sna kakvim ga mediji predstavljaju, a glasači doživljavaju kao istinsku sliku Amerike. Jasno je da Amerikanci projiciraju vlastite želje na oba predsjednička kandidata zavisno od svojih političkih uvjerenja.

Latinoamerikanci su u velikoj većini na strani republikanca McCaina, jer su sličnih svjetonazora: konzervativni, izrazito religiozni, protive se abortusu. S druge strane afroamerička zajednica koja je na društvenoj ljestvici raspoređena između srednjeg staleža i izrazito siromašnog stanovništva teško da će glasati za McCaina čija je supruga vlasnica tvrtke Hensley & Co. teške 250 milijuna dolara. Bijelci su, dakako, odlučujući faktor. Sigurno je da u zemlji koja se još uvijek bori s rasizmom, postoje i oni koji ni slučajno neće glasati za crnog predsjednika, pogotovo ne za čovjeka čije je srednje ime Hussein. I svima je njima glavni argument da vole Ameriku i da su ponosni Amerikanci. Važni se poeni skupljaju upravo rodoljubljem: u trenutku u kojem je Michelle Obama rekla kako je ovo prvi put u njezinom odraslom životu da je zaista ponosna na Ameriku, žena Obaminog protukandidata McCaina, Cindy McCain, odmah je reagirala izjavnom kako ne zna za druge, ali da je ona uvijek bila vrlo ponosna na svoju zemlju. Obje su se izjave danima analizirale na televiziji i u pisanim medijima.

Najvažnije su, međutim, i nezaobilazne porodične anegdote. Glavni se politički poeni skupljaju upravo upečatljivim porodičnim slikama, koje obitelji republikanskog i demokratskog kandidata trebaju približiti običnim ljudima. Čak je i Hilary koja je doživjela javno poniženje odlučila oprostiti Billu Clintonu općepoznati fellatio, jer je znala da joj njegova potpora može donijeti više poena u predsjedničkoj utrci. Iako se na sceni najčešće pojavljivala samo s kćerkom, prisutnost i podrška Billa kojeg su proglasili prvim crnim predsjednikom Sjedinjenih Država, itekako joj je išla u korist.

Cindy McCain za Vogue (07/2008), by Norma Jean Roy

Da ljubav u politici ima cijenu pokazuje i primjer McCainovih – Cindy je možda pasivnija u kampanji od Michelle Obame, ne govori često na okupljanjima, ali je zato, sigurna sam, bila široke ruke (suprug i ona odvojeno plaćaju porez, jer su potpisali predbračni ugovor kako bi Cindy McCain, djevojačko Hensley, zaštitila svoje vlasništvo, tvrtku koja godišnje obrne 320 miliona dolara).

Koliko kapitalizam promovira američki san o uspjehu govori i činjenica da je glasačko tijelo voljno zažmiriti na informacije koje bi inače sasvim sigurno ukaljale imidž političara: senator John McCain je od svoje supruge stariji osamnaest godina, a kako je Cindy McCain priznala u televizijskom intervjuu – jedno su drugom krili svoje prave godine sve do samog vjenčanja. 

Mnogi su demokratski glasači skloni u tom nepovjeravanju (jer Cindy je krila i svoju trogodišnju ovisnost o tabletama) vidjeti znak da je republikanskom kandidatu nemoguće vjerovati, jer ako mu ne vjeruje vlastita supruga kako da mu vjeruju građani? Hoće li na kraju, 4. novembra 2008, pobijediti Barack Obama ili John McCain zavisi od interpretacije američkog sna: oni koji vjeruju u ideju, sigurno će prigrliti Obamu (I'm asking you to believe), oni koji vjeruju u Boga na novčanici, glasat će za McCaina koji je uspio i živi životom kakvim oni žele živjeti. Ni u kojem se slučaju, međutim, ne treba zanositi – da li preko ideje ili preko novca – moć će nakon izbora svejedno doći u ruke jednog čovjeka, koji, logično, najviše voli samoga sebe.
     

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."