Piše: Elfrida Matuč-Mahulja

Neprekidno si postavljam pitanje, jesmo li mi ljudi dovoljno narasli u svjesnosti kao vrsta, da bismo pravilno percipirali svijet oko sebe, misleći pritom na onaj dio čovječanstva koji čini većinu, na običan puk. Odgovor je, dakako, nismo.

Evolucija je, ili nešto što se sporije događa čovjeku, ili, pak, nešto što također ima granice – dakle nekakva dužina, a nikako pravac. Možda zatvorena kružnica… Promatrajući nas, kroz događaje koje smo kadri prouzročiti i one kojih smo sudionici, uvijek dolazim do istog zaključka: izgleda da je jedino što smo sposobni dokučiti elementarna spoznaja o sebi samima. Sve ostalo čega mislimo da smo svjesni (da se ta svjesnost podrazumijeva) zapravo je prihvaćanje i usvajanje nečijih tuđih ideja; ponekad dobrohotnih, ali češće zloćudnih, zlonamjernih, bolesnih i opasnih. Ponekad mi se čini da čovječanstvom vladaju psihologijski maheri i da je naša jedina svrha sudjelovanje u njihovim suludim pokusima. Jesu li to uopće bića s ove planete!? Jer, priznali ili ne, pokus već predugo traje.

Zemlja – epruveta!? Tko će ga znati! Činjenica jest svakako da slabo napredujemo. Zapravo, napredovali jesmo određeno vrijeme, a potom došli do točke na kojoj više nismo znali što s napretkom. Tu smo stagnirali pa krenuli unazad. Na tom smo putu pobrkali lončiće poistovjećujući svoj napredak s napretkom tehnologije koje smo u mogućnosti stvoriti. Ona je postajala sve sofisticiranija, preciznija, kompliciranija, sve manjih dimenzija i sve većeg kapaciteta.

Mi smo pak, jednako skloni primitivizmu, jednako opsjednuti veličinom i količinom, sve manje zainteresirani, sve slabije kreativni, sve podložniji manipuliranju i sve manje hrabri. U tome, čini mi se i je ključ sveopće stagnacije čovjeka.

Rezignacija, prihvaćanje parola, kovanica, napisanih smišljenih govora i istupa svih vrsta pastira koji su gotovo uvijek i u sva doba isti, jedino se jezik mijenja i razvija pa ih tako čini naizgled različitima; jest ono što nas danas kao vrstu u većini određuje.

Kroz čitavo postojanje čovjeku se hrabrost prezentira kao obilježje nekih prošlih vremena, ili kao vrlina pokojnih ljudi. Svaka sadašnjost hrabrost ne podnosi. Pokušava je sputati i okovati lancima proklamiranih sloboda. Pune su nam glave svih mogućih sloboda koje uživamo, bez obzira u kakvom i kojem vremenu, sistemu ili režimu se našli. Slobode su svima puna usta. Demokracija (vlast naroda!!?? hm, hm kako ovo samo slično zvuči onom 'tvornice radnicima, zemlja seljacima…') zapravo je samo najlukaviji način za sječu eventualno začete hrabrosti dok je još u zametku. Jer, čemu je potrebna hrabrost u harmoniji? Osim da bi istu narušila. A to je nedopustivo. I tako uzalud oni 'mali zeleni psihologijski maheri' gledaju napeto u Zemlju-epruvetu.

Ništa nova ovdje se ne događa po pitanju evoluiranja čovjeka. Njega je izgleda dovoljno ustrašiti i neće poduzeti ama baš ništa kako bi promijenio tijek pokusa – u vlastitu korist. Ovdje čini mi se pada u vodu čak i konstatacija s početka kako smo uspjeli postati svjesni jedino samih sebe. Jesmo li; doista?  Zapravo… možda su dinosauri bili ljudi!

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."