|
Piše: Elfrida Matuč-Mahulja
Strašna je stvar kad na Krku zapuše jaka bura i kada žena sjedi kod kuće bez neke izrazite želje za izlaskom u vrt u ovo proljetno doba u kojem bi takav izlazak trebao predstavljati prioritet. Barem ovdje gdje imamo privilegiju uživati u svojim mirisnim vrtovima i za sad još čistom, morskom zraku.
I nije to tako od jučer. Tako je odvajkada...
Žena će dakle biti prisiljena ili usmjeriti tupi pogled prema TV-u i prepustiti se pranju mozga, ili će odlučiti uzeti neku knjigu i čitati...
Znate li osjećaj navale adrenalina... ono kad vam se počne stiskati
donji trbuh pa se taj osjećaj penje sve više prema srcu. S takvim
osjećajem najčešće pišem.
Možda radi tog uzbuđenja kojega u meni rađa pisanje, često napravim
nekakvu grešku, pojedem slovo ili sl. ali to je kod mene takav nagon da
sam počela uistinu shvaćati životinje i ljudsku nemogućnost
kontroliranja njihovih prirodnih nagona. To je opsesija nečim što valja
uraditi.
Ima sad već neko vrijeme kako sam pisala jedan sasvim laički osvrt na knjigu Mladena Urema "Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda" za Lupigu. I taj je osvrt bio plodom nagona - divlje potrebe da o toj knjizi pišem.
Ne znam znaju li ljudi pravu vrijednost te knjige i vrijednost dugotrajnog, istraživačkog rada njenog autora. Postoje ljudi s kojima "na prvu loptu" uspostavite jedan intenzivan kontakt koji se kasnije razvija u raznim smjerovima. S Mladenom Uremom susrela sam se prilikom otkrivanja spomen-ploče Janku Poliću Kamovu u Puntu (otok Krk), u kojoj je ovaj prešućivani i nikada u pravom obimu revalorizirani velikan hrvatske književnosti, znao boraviti i gdje je napisao neka od svojih najboljih djela. Rrazgovori s Uremom i prije i nakon našeg susreta i upoznavanja ostavili su na mene veliki dojam, zapravo nepovratno sam i sama zaražena Kamovljevim likom i pokušajem shvaćanja što muči pokojnog književnika.
Njegov izostanak iz naše svakodnevice, a u obliku njegovih djela ili češćih napisa o njemu, dijelom se može opravdati i, mogli bismo ih nazvati, gotovo misterijama koje obavijaju lik i djelo i čitav kratkotrajni piščev život, a nastavljaju se i nakon njegove smrti u Barceloni.
Na misteriozni način i sam Urem započinje svoje opsesivno istraživanje života, smrti i ostavštine Janka Polić Kamova. I tu se ponovo vraćam spomenutoj knjizi i svojem laičkom osvrtu na istu. Već sam tamo, naime napisala da je to knjiga koja se ne čita jednom. Da je to knjiga kojoj ćemo se puno puta vraćati. Knjiga koja ima retke, ali koja je prepuna misli kojima su ispunjeni međuretci; knjiga koja nam mašti daje priliku razvijati vlastita shvaćanja pročitanog, smještanja toga u različite poveznice s događajima kojima smo svjedoci i konačno stvaranja vlastitih zaključaka.
Naravno, tada se pojavljuju "Glembajevi kakve još niste vidjeli" u Rijeci. Pompozno najavljivani, odgledani, kritizirani, praćeni mnogobrojnim novinskim napisima, TV prilozima, skandalom - sasvim avangardni, zar ne!? Upitno moralni!? Nakaradni!?
Kakav je ono stil imao Kamov? Kako je život živio Kamov?? Osjećate li prisustvo Kamovljeva duha?
Rijeka pionirski postavlja izvrnutog Krležu na kazališne daske svoje kazališne kuće koja je nekih tristotinjak metara udaljena od mosta na kome, na ogradu naslonjen, u pravcu kazališta mirno i ležerno stoji Kamov...
Jasno mi je da mnogi neće pohvatati moje misli, ali pomoć ću im. I sama sam u vlastitoj glavi osjetila rojeve zbrkanih misli koje su me natjerale ponovo uzeti spomenutu knjigu u ruke i grozničavo čitati njene retke... a oni između ostalog kažu i ovo: Nakon navođenja moći i bogatstva obitelji Polić i s njome orođenih obitelji slijedi tekst "I onda rasulo u obitelji: financijski slom, tragične smrti i samoubojstva. Nije li Kamovljeva drama "Mamino srce" (1910.) predložak za Krležine "Glembajeve", nisu li sudbine Polićevih, Gorupovih i Gerbaza pretočene u Glembajeve?..." Ako ovome još pridodamo činjenice o izgubljenim rukopisima, otuđenoj arhivskoj građi o Kamovu...
nekako je logično početi se pitati: Što nam to Kamov pokušava došapnuti!?
Il' se to meni samo tako čini...
|
