Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Frajer i pička
Nedjelja, 18 Siječanj 2009
Piše: Maja Hrgović

Redakcija dnevnih novina u kojoj radim bučna je i svijetla dvorana puna zujavih kompjutera, printera i skenera, staklenim vratima podijeljena u nekoliko manjih prostorija. U jednoj od njih dijelim široki konferencijski stol s novinarom iz crne kronike. Za potrebe ovog teksta nazvat ću ga Ranko. Osim njega i mene, tu se s rokovima utrkuju, grbavo svijeni svatko nad svojom tipkovnicom, kolege iz rubrike unutrašnje politike, estrade, kulture, priloga "Zdravlje".

Ranko iz crne kronike: crna poluduga kosa, najčešće podijeljena u masne pramenove, kvrgav nos pun mitesera, sitne oči iza debelih stakala, teturanje na rubu pretilosti. Prema većini mjerila za prosudbu ljudskog izgleda, Ranko je naprosto - ružan. Za događaj koji me potaknuo da napišem ovaj tekst, korisno je da to otvoreno utvrdim.

ImageU pauzama, dok ne tipka vijesti o sudskim parnicama, ubojstvima, pljačkama mjenjačnica i dok ne naručuje dostavu hrane u pizzeriji gdje ga kao stalnog klijenta znaju po imenu, Ranko po Internetu prelistava galerije s fotografijama golih žena. Nabije glavu sasvim uz ekran kao da promatra rijedak arheološki izložak, a onda naglas komentira ono što vidi. Dobre sise. Pomalo spušteno dupe. Ili, u slučaju da naiđe na objekt po svom okusu: U, što bi ja to jebo. Kad sam mu rekla da baš i nije idealan arbitar za ocjenu nečije ljepote, uvrijedio se. Nazvao me frustriranom feministicom koja je zbog malih sisa ljubomorna na prave, rasne žene, prave pičke.

Ali nije to ono zbog čega ga spominjem. Jedan drugi događaj dao mi je naslov za ovaj esej.

Atmosfera je bila uobičajena: velika buka, svi kompjuteri zauzeti i svi bjesomučno tipkamo. S druge strane stola, Ranko je udubljen u tek pristigli MUP-ov izvještaj. Namršteno prati retke, nešto ga muči. Onda se proteže prema urednici rubrike, koja sjedi za kompjuterom uz stakleni zid na drugom kraju prostorije.

Da pišem o ovom frajeru i pički kaj su opljačkali staricu u Prepuštovcu?, pita on, vrlo ozbiljno. Baš tako kaže, frajer i pička. Njegovoj se urednici, koja je nevoljko odlijepila pogled sa svoga ekrana, takav odabir riječi ne čini neobičnim. Trenutak-dva pošuti, a onda jednako ozbiljno odgovori Ranku da to i nije tako važna vijest, da je može zanemariti. Frajer i pička opljačkali staricu, neš ti stvari.

E sad. Ta lakoća neopterećena predumišljajem, kojom je Ranko tako elegantno etiketirao dvoje kriminalaca, posve gluh za značenja upisana u riječi kojima se poslužio; i činjenica da nitko u prenapučenom uredu nije te etikete doživio kao neprilične – to je ono što me je tada zapanjilo. Ja mislim da te riječi itekako jesu neprilične, i da se na tako neodgovornu upotrebu jezika mora reagirati. Štoviše, da svatko sposoban da intelektualno pojmi takvu transgresiju mora reagirati.

Od Zvonimira Majdaka i proze u trapericama do bloga i reality showova, imenica frajer u našoj mačo kulturi uvijek označava jedno: muškarca koji imponira. Neovisnošću, uspjehom u području kojim se bavi, samouvjerenim stavom, spremnošću na rizike, fizičkom snagom, hrabrošću, izgledom, društvenim i ekonomskim statusom. Muškarac je pravi frajer ako je iskoristio svoje prednosti da ispravi neku nepravdu, da zaštiti nekoga, na primjer. U Hrvatskoj, muškarac se smatra pravim frajerom i ako je iskoristio svoju nadmoć da nekome nanese nepravdu, ali to je druga priča: zove se "Frajerski nokturno".

S druge strane, imenica pička ne imponira. Ona je jeftina metonimija za ljudsko biće, derogativna, omalovažavajuća, mizogina.

Nije, to je kompliment, kaže Ranko mrtav-hladan, i to je onaj trenutak u raspravi kad pomišljam da rasprava nema smisla, da je bolje prištedjeti energiju, prigušiti naivne prosvjetiteljske pobude.

Tko zna kad je žena kod nas jezično svedena na pičku, tko je bio tvorac te zarazne metonimije koja se onda proširila našim jezikom kao peronospora po vinogradu? Iz čijeg je laboratorija pobjegao taj virus?

Čak i onda kad je tobože izgovorena kao kompliment, riječ "pička" ne govori ništa o vrlinama osobe kojoj je taj "kompliment" upućen, ne govori ništa o njezinom smislu za humor, poslovnom uspjehu, spisateljskom talentu. Govori o tome da je njezin fizički izgled neki Ranko ocijenio visokom ocjenom; u prijevodu "U, što bi ja to jebo!". Osoba koju netko nazove pičkom i koja to prihvati kao kompliment, ili ima ozbiljnih problema sa samopoštovanjem ili je pounutrila patrijarhalne mehanizme komunikacije do te mjere da je izgubila sposobnost kritičkog promišljanja.

Ima li u društvu podijeljenom na frajere i pičke mjesta za ljudska bića? To pitanje treba postaviti svakom Ranku, svakom frajeru koji neodgovorno pušta mizoginiji da migolji jezikom kojim se služi.

Frajerski nokturno


Ako su gradilišta i kamiondžijske birtije stereotipi mjesta na kojima su svi muškarci frajeri, a sve žene (uglavnom prisutne jedino u borosanama iza šanka, na golišavom zidnom kalendaru ili zadnjoj stranici najjeftinijih dnevnih novina) pičke; onda bi stereotipno redakcije "ozbiljnih" dnevnih novina morale biti oaze intelektualne misli, zdrave društvene kritike. U potonjem slučaju, pretpostavka je sasvim pogrešna: novine stvaraju individue koje u dobrom dijelu slučajeva izostanak znanja i manjak morala nadomještaju frajerskim stavom pa se u tekstovima ne libe mjeriti svijet svojim tankim malim mjerilima.

ImageDok ovo pišem, pred sobom imam rasprostrte novinske članke koje sam u lipnju, srpnju i kolovozu izrezivala iz Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Novog lista, Metro expressa, Globusa i Nacionala. Svoje sam malo, nezahtjevno, nepretenciozno istraživanje provela na našim najčitanijim tiskovinama, i to onima koje (možda uz iznimku Nacionala) nisu žuta štampa. Htjela sam vidjeti uspijeva li filter političke korektnosti zadržati mizogine stavove kolumnista u domaćim dnevnicima i tjednicima ili je on ipak propustan za glupost i primitivizam tih novinara, koju se oni u svakodnevnoj, civilnoj komunikaciji ne trude sakriti. Pozamašan broj članaka u kojima su autori pustili na volju rodnim stereotipima, potvrdio je da je taj filter ustvari – krupno rešeto.

Iz obilatog ulova izdvajam najveću ribu, već pomalo usmrđenog šarana; tekst "Ocvala Sharon i naša je srca okamenila" Miljenka Jergovića, objavljen u Jutarnjem listu 3. lipnja. U njemu je Jergović - pisac, urednik, novinar-kolumnist: riječju, naša katica za sve – oštrim perom bocnuo američku glumicu Sharon Stone, nazvavši je jednom ocvalom holivudskom vaginom. Oskarovka s najboljim rezultatima na testovima inteligencije u Hollywoodu svedena je na razinu ocvale vagine zbog komentara u kojemu je ovoljetni potres u Kini, razlog pogibije sedamdeset tisuća ljudi - proglasila lošom karmom.

"Nije mi drago kad vidim kako Kinezi postupaju s Tibetancima jer mislim da nitko ne treba biti neprijatan prema drugome", rekla je glumica, inače sljedbenica budizma, na filmskom festivalu u Cannesu, zaključivši kako je tragedija koja ih je zadesila rezultat njihova ugnjetavanja Tibetanaca. Ova netaktična tvrdnja priskrbila joj je zabranu pojavljivanja u Kini i seriju sudskih tužbi od rodbine žrtava.

Odmah da razjasnimo: uopće ne mislim da je Sharon Stone bešćutnim stavom o Kineskoj katastrofi zaslužila suosjećajno tapšanje po ramenu. To nikako. Ali zašto je Jergović osjetio poriv da svoje neslaganje s glumičinim stavovima izrazi otvorenim vrijeđanjem? Zašto je tako spremno podlegao potrebi da se u diskreditiranju njezine izjave posluži pogrdnim referiranjem na njezinu starost i spol - iako tekst ne bi bio manjkav da se od toga suzdržao? To mene zanima.

Još je zanimljivije da je u tom tekstu Jergović pisao i o televizijskom propovjedniku koji je, nakon što je uragan Katrina u New Orleansu pomorio tisuće ljudi, izjavio kako je to bila Božja kazna, jer da je taj grad poznat po velikom broju homoseksualaca. Diskreditirajući pak njegovu izjavu, nije pak proglasio tog propovjednika "impotentnim popom ovješenih mošnji", na primjer. Slijedom zdravorazumske argumentacije, nazvao ga je kršćanskim bešćutnikom. U ovom se slučaju nije spuštao ispod struka - usprkos tome što je, reći ću i to, propovjednikova bešćutnost odvažnija i razvratnija od glumičine.

Jergovićevi su stavovi skandalozniji od onih kojima je Sharon Stone navukla na sebe gnjev pravovjernih. Ipak, Jergovićev je tekst u nas prošao s prešutnim odobravanjem javnosti: nitko mu nije spočitnuo vulgarnu mizoginiju. Prešutnim odobravanjem dano je zeleno svjetlo i novim ovakvim ispadima. I još nešto. Nitko nije Jergovića, opirući se njegovom tekstu, nazvao na primjer "seksualno frustriranim patuljkom smrdljive brade".

Kao dobar primjer spremnosti (muških) novinara da se u kritiziranju javnih nastupa žena late vrijeđanja fizičkog izgleda, mogu poslužiti tekstovi Ivana Starčevića u Novom listu. Komentator domaćeg televizijskog programa, poznat po ciklusu "Vijenci & kaktusi" koje je objavljivao u Globusu, jako uživa u zbivanju šala na račun fizičkog izgleda voditeljica i političarki. Pod navalom njegovog vrtićkog humora popuštaju brane korektnosti kad god piše o Jadranki Kosor: misleći valjda da će i čitatelji njegovu jeftinu dosjetku smatrati duhovitom, učestalo je naziva Sjedokosor. Ha ha.

Prateći Starčevićev sluzavi trag po novinama šezdeset dana zaredom, stekla sam prilično pouzdan uvid u to kome je on naklonjen, a koga baš i ne voli. Potpuno neprofesionalnim ’ad hominem’ pristupom, Starčević pokazuje veliku upornost u podbadanju onih koje baš i ne voli. Na njegovom je pikadu stalna meta voditelj i novinar Mislav Bago, na primjer. U tekstu "Opći pokolj u Kini" od 16. srpnja, zbog podilaženja Sanaderovoj vladi u emisiji "Magazin" zločesto ga naziva "prvakom HRT-ove škole papagajskog novinarstva i diplomantom Fakulteta političkih podobnosti". Ne voli baš ni sportskog komentatora Ivicu Blažička: u tom istom tekstu za njega kaže da se "jako uživio u ulogu pijanog rutinera kojemu nije ništa raditi s pola snage". Stvarno zločesto.

Međutim, kad Ivan Starčević blati žene, ton mu iz zločestog lahko isklizne u podcjenjivački. Komentirajući emisiju "Razglednice iz Hrvatske", koju vode Nikolina Pišek i Mirta Šurjak, za potonju se zakvačio kao zaražen krpelj. Prvo je istaknuo kako je Mirta Šurjak puno mlađa kolegica Nikoline Pišek. Kao da je ta informacija ikome bitna. Onda je, umjesto komentara emisije, iznio svoje razloge zašto uopće prati tu emisiju. "Nikad se ne zna što će gospođa Pišek reći niti što će Mirta Šurjak odjenuti. Mirtica bijele kose je jučer bila u sjajno zelenom tijesnom kompletu, danas je u mrežastim rukavima, oba puta odjevena kao one dame koje navečer profesionalno izlaze. Nedostaje joj samo ona kratka bundica da skandal bude potpun."

Zašto je Ivica Blažičko Ivica Blažičko, a Mirta Šurjak Mirtica? Odakle potreba za takvim patroniziranjem? I zašto iz njegovog teksta nismo saznali što je u "Magazinu" odjenuo Bago, kad je s toliko žara pokazao interes za odijevanje voditeljice "Razglednica iz Hrvatske"? To mene zanima. Pretpostavljam da je posrijedi kronični hrvatski frajerluk koji funkcionira po principu: kad god imaš priliku da javno bjesomučno ismiješ ženu, iskoristi je. A ako nemaš priliku - stvori je.

Rodni stereotipi karantenirani u navodnike

Iako svojim tekstovima nije zaslužio da mu itko upamti ime, Damira Radića ne mogu zaboraviti svi oni koji još nisu razvili imunitet na akutni debilizam novinskih tekstova: riječ je o individui koja bez srama svakog tjedna u Nacionalu okupira dvije stranice rubrike Film&video, a ispod svoje nasmijane fotografije posve ozbiljno prisvaja titulu filmskog kritičara. Ja neću ovdje slijedom Jergovićeve formule "kad nemaš po čemu, udari po izgledu", reći da je na toj fotografiji Radić nalik plodu nesretne veze orangutana i gnua – koliko god teško bilo tome odoljeti. Reći ću samo da su Radićeve "filmske kritike" toliko udaljene od prave filmske kritike, kvalitetom i konceptom – da je jedino ispravno koristiti taj termin u navodnicima.

Evo i zašto.

Počet ću s citatom iz Radićeve "kritike" filma "Seks i grad" redatelja Michaela Patricka Kinga, objavljene u Nacionalu 10. lipnja 2008. Prethodi mu rečenica u kojoj autor pod konvencionalno ženskim fetišima podrazumijeva "modu, shopping i tračeve, te dakako, ljubavnu potragu za ’onim pravim’ (muškarcem)".

"Međutim, ta konvencionalna ženskost sad se tumači kao ’postfeminističko’ pravo na individualni izbor i otpor feminističkom dociranju i monopoliziranju tumačenja ženskog identiteta, pri čemu se formalno kritizira jednina i traži množina (dakle, ženski identiteti umjesto identiteta), iako sama serija zapravo vrlo jasno, pod krinkom tobožnje raznovrsnosti četiriju protagonistica, promovira jedan te isti, ’ženskasti’ senzibilitet u kojem su krpice i standardno viđenje muško-ženskih odnosa čvrsto središte".

Tako, naime, zvuči Radić kad želi zvučati pametno.

Zanemarivši zbrčkanost misli, ova rečenica je zanimljiva jer ilustrativno pokazuje kako se navodnici mogu koristiti za prikrivanje rodnih stereotipa i rupa u općem znanju.

S jedne strane, navodnicima se lako zaštititi od pojmova s kojima nisi baš načistu. Pridjev postfeminističko je za Radića takav pojam: njime on kroz cijeli ovaj tekst barata kao nadrogirani majmun katanom, bez razumijevanja što bi taj termin mogao značiti. On, naime, bojažljivo ali jasno demonizira feminizam, pripisujući mu "dociranje i monopoliziranje tumačenja ženskog identiteta", da bi ga potom nemušto suprotstavio postfeminizmu. Koji je, u njegovom doživljaju, ženama omogućio ženske fetiše. A ženski fetiši su, prirodno: tračanje, potraga za muškarcima i šoping. Da umreš!

S druge strane, autor si navodnicima osigurava elegantan odmak od onoga što je u navodnicima, koristi ih ustvari da bi neutralizirao političku nekorektnost. Primjer je sintagme ženski žanrovi i ženskasti senzibilitet, obje mudro karantenirane u zagrade. Kad je procijenio da je spominjanjem ženskastog senzibiliteta zašao na nesigurno tlo rodnog stereotipiziranja, Radić je fino strpao pridjev ženskast u navodnike, i dodatno se zaštitio dodatnim pojašnjenjem da "ženskasti senzibilitet" pripada "standardnom viđenju muško-ženskih odnosa".

Radić bi htio da nitko ne pomisli da on ima išta s tim standardnim viđenjem muško-ženskih odnosa, koji su u fokusu njegove pažnje. Na njegovu nesreću, izdaje ga ton svih – baš svih – njegovih "kritika" objavljenih u lipnju i srpnju. Nigdje kao u tim tekstovima nije imenica žena opterećena epitetima "rasna" - kao da govori o kobili; ili "atraktivna" - kao da piše oglas za prodaju građevinskog zemljišta na Hvaru. Glumačka izvedba je izvan fokusa njegove pažnje, uglavnom fiksiranog za vanjski izgled.

Tako je u tekstu "Životni užitak u strahotama konclogora" od 17. lipnja, u kojemu se osvrće na film "Krivotvoritelji" Stefana Ruzowitzkog, ispričao kako je jedan lik, Sallyja, po izlasku iz konclogora dočekala "majorova supruga, rasna plava Arijevka koja trabunja besmislice, ali toliko je nestvarno lijepa da u tom trenutku za Sallyja vjerojatno predstavlja ikonu iskonskog ženskog bića". Radić potom opušteno utvrđuje kako iz tog susreta s rasnom glupačom (iskonskom ženom) prirodno proizlazi zdravorazumska i svima razumljiva potreba "tog pametnog ruskog Židova" da si od krivotvorenog novca priušti gracilnu i lijepu elitnu prostitutku, pravi lijek za njegovu izmučenu dušu.

Na takvo Radićevo kamiondžijsko rezoniranje o žensko-muškim odnosima lijepo se nadovezuje i onaj dio u "kritici" filma "Seks i grad", u kojemu se referira na kritiku tog istog filma što ju je u Hrvatskom filmskom ljetopisu objavila Maša Grdešić. U tekstu je Radić posvetio puno rečenica zapjenjenoj polemici s kolegicom, koja je drugačije (suvislije) od njega argumentirala zašto je film "Seks i grad" bolji od istoimene serije. Simptomatično je da ju je svojoj čitateljskoj publici predstavio kao našu mladu znanstvenicu Mašu Grdešić, da bi kasnije potencirao tu uobičajenu patronizirajuću etiketu do suptilnog (a time i efektnijeg) omalovažavanja njezine teze. Naravno, bez pravih argumenata. Inzistirati na tome da je Grdešić mlada znanstvenica kako bi se potom lakše poljuljala njezina vjerodostojnost, blisko je odvratnosti onog Starčevićevog tepanja Mirtici Šurjak i isticanja kako je ona puno mlađa od Nikoline Pišek - u obama slučajevima, radi se o nepotrebnom i nepoštenom patroniziranju.

ImageMala u minici

Ovog je ljeta talijansko pravosuđe ukinulo mogućnost da se bez posljedica i sankcija izvuče silovatelj čija je žrtva imala na sebi traperice kad je napadnuta. Desetljećima se, naime, sud zdravo za gotovo držao sulude ideje da žena ne može biti silovana ako nosi uske traperice, jer da joj ih valjda silovatelj ne može strgnuti. Kad sam u Jutarnjem listu od 23. srpnja pročitala tu vijest, prenesenu iz talijanskih medija, zabljesnulo me sjećanje na jedan potresan događaj otprije desetak godina. Pokušala sam na Internetu pronaći nešto o tome, međutim web arhiva naših dnevnih novina seže tek do listopada 1998. godine. Da sam pronašla kakav članak, bio bi to otprilike ovakav izvještaj u crnoj kronici.

Djevojka Z. S. (15) prijavila je jučer u 5.30 solinskoj policiji da su je četvorica mladića silovala u napuštenoj kući u četvrti Poljaci, gdje je prethodne noći bila na oproštajnoj zabavi prijatelja V. B. (19) uoči njegova odlaska u vojsku. Policiji je rekla je kako ju je oko tri sata ujutro, kad je zabava bila na vrhuncu, V. B. namamio da s njime izađe na zrak. Kako nije ništa posumnjala, slijedila ga je u vrt iza kuće. Ondje ju je V. B. silovao, a potom pozvao trojicu svojih prijatelja da mu se pridruže. Silovatelji su djevojci, koja je bezuspješno zapomagala, nanijeli višestruke ozljede po tijelu. Slomljena su joj dva rebra, a u policijsku stanicu došla je gola i teturajući, glave zalivene krvlju. V. B. je priveden, a za ostalom trojicom počinitelja još se traga. Z. S. je hospitalizirana u KBC-u Split i sinoć joj je stanje bilo stabilno.

Za slučaj sam saznala i prije nego što je o njemu izišao članak u Slobodnoj Dalmaciji, jer se događaj zbio u našoj četvrti. Ustvari, mjesto tog zločina, koji me godinama uznemiravao, nalazi se uz cestu kojom sam gotovo svaki dan pješačila dok sam još živjela s roditeljima u Solinu. Sjećam se da su informacije o silovanju počele stizati iz najrazličitijih izvora, izvitoperene usmenim prijenosom. Prvi glas bio je bakin, što je sasvim razumljivo, budući da je baka uvijek bila strastveno zainteresirana za šuškanja u kvartu, i bila spremna uložiti svu svoju žilavu vitalnost u sakupljanje što više detalja - o bilo čemu. Vijest je majci i meni, koje smo u to subotnje jutro na terasi pile kavu, iznijela telegrafski surovo, otprilike ovako: "Mali Bubić i Bili i još neka dvojica silovali neku malu iz Splita koja je na Bubićevu oproštajnu došla u minici." Vjerojatno sam se zagrcnula od šoka. Baka je onda ispričala sve što je čula - to da mala s minicom ide u obrtničku školu, da su je skinuli do gola i ostavili onesviještenu kad su završili s njom. Također je ispričala da je iživljavanje uključivalo i rezanje genitalija razbijenom bocom piva. Mentalna slika tog čina urezala se mimo moje volje i onda bolno i često iskrsavala godinama nakon što se o tom slučaju u Solinu više nije pričalo.

Za moju baku, mali Bubić je bio uzoran mladić samim tim što je bio iz "dobre obitelji". Tehnički, to je se odnosilo na činjenicu da mu je otac mutan tip koji se nakon rata meteorskom brzinom obogatio, sagradio predimenzioniranu, kičastu kuću, najveću u Solinu, a u dvorištu naredao par sjajnih "bemveja". Silovanje petnaestogodišnjakinje, koliko god nezgodno bilo, nije moglo umanjiti taj veliki plus - kako u očima moje bake, tako ni u očima većine drugih stanovnika iz kvarta. Mali Bubić je, kako sam kasnije čula, u pritvoru ostao kojih desetak dana, a onda je misteriozno pušten, vjerojatno zahvaljujući intervenciji svojeg utjecajnoj oca.

U pritvoru je nakratko završio i Bili, albino dečko s kojim sam išla u isti razred u područnoj školi. Sjedio je u prvoj klupi ispred učiteljice i bio prilično miran, iako dosta tup učenik. Za Bilog je baka saznala da je pušten iz pritvora istog dana kad je i pritvoren jer da tehnički nije sudjelovao u silovanju. Od svog alkohola koji je te noći popio, nije mu se mogao dignuti. Tako je to baka rekla. Rekla je da je tu privremenu impotenciju Bilog potvrdio i mali Bubić, a i ona dvojica koja su se također došla prijaviti u stanicu. Rekla je to sažaljivo nabrana čela, kao da istinski suosjeća s Bilim zbog te ponižavajuće omaške, zbog tog privremenog zakazivanja muškosti. Tada je već opasno nabujao moj bijes prema baki. On, međutim, nije eruptirao sve dok za kojih mjesec dana nije došla s novim informacijama, ovaj put o žrtvi.

Zvjerski izmučena petnaestogodišnjakinja, koja se u bolnici sporo oporavljala od traume, bila je kćerka jedinica samohranog oca. Nakon majčine smrti, on se trsio da sam ponese teret roditeljstva najbolje što je znao, i to mu je više-manje dobro polazilo za rukom. Bio je dobar otac, kćerka mu je bila sve u životu. Kad je nakon te strašne, probdjevene noći (jer je kćerku nakon cmizdravog nagovaranja jedva pustio da ode na tulum, ali uz uvjet da se vrati do ponoći) ujutro primio poziv iz policije; i kad ju je u bolnici zatekao onako krvavu, izranjavanu, priključenu na infuziju, taj je otac naprosto sišao s uma. Doživio je živčani slom, hospitaliziran je u istoj bolnici, tamo su mu dali veliku dozu sedativa i zadržali na promatranju. Nakon nekog vremena su ga otpustili, ali taj čovjek nikad više nije bio isti.

Sve je to baka ispričala s nekim rutinskim suosjećanjem, koje je bilo uznemirujuće koliko i ono što je potom, vrlo nedvosmisleno, rekla o silovanoj djevojci. "Uništit tako život tom jadnom ocu... I malom Bubiću, zamalo. Koji ju je vrag gonio da izaziva s tom minicom?!" Da je baki njezin degenerirani dvostruki moral dopustio korištenje riječi "drolja", sigurno bi je tada bila upotrijebila. Jer to je upravo ono što je ona mislila s tim opetovanim spominjanjem minice. Tragično, ta stara neuka žena nije bila endemski izdanak patrijarhalne mizoginije u Solinu: kad su mali Bubić i Bili pušteni iz pritvora, dočekani su gotovo kao heroji.

Kad je postalo jasno da će se zbog tobožnjeg nedostatka dokaza suđenje onoj drugoj dvojici silovatelja odgađati unedogled; kad je dakle naslutio da postoje velike šanse da se slučaj zataška, djevojčin je otac pokušao samoubojstvo. Godinu ili dvije poslije, kad sam se već odavno odselila iz Solina, saznala sam da mu je, nakon prva dva neuspjela pokušaja, treći put i uspjelo. Djevojka je, pak, nakon što je puštena iz bolnice, zbrinuta u nekom splitskom domu za maloljetnike, a suđenje se zaista nikad nije dogodilo.

Znam da me ništa u životu više neće ispuniti takvim trajnim ogorčenjem kao ova priča, za koju bih htjela da je tek maštovit predložak za jednu epizodu kakve američke kriminalističke serije. Ali, zato jer je to živa, divlja, prljava istina, koja se u nekoj svojoj inkarnaciji u Hrvatskoj učestalo pojavljuje (od serijskog silovanja 10-godišnje Romkinje na Kozari boku prošle godine, zbog kojega ni jedan od počinitelja nije završio u zatvoru; pa do Ane Magaš koja je, zato jer se oduprla nasilju, u svijesti mnogih postala gnušanja vrijedna "mala u minici") - mislim da bi svi koji imaju izlaz u javnost, trebali taj izlaz odgovorno koristiti. Od sladostrasneg Jergovićeva pisanja o "ocvaloj vagini" Sharon Stone preko Starčevićevog ismijavanja političarke zbog njezina izgleda i preko Radićeve nesposobnosti da imenicu žena poveže s bilo kojim drugim pridjevom osim onih kojima se opisuju konji - lanac mizoginije vodi sve do tamo nekog Solina ili Kozari Boka u kojemu su silovatelji frajeri, a žene pičke.

Zločinka lezbijka i ubijena sponzoruša

Nisu samo muškarci ti u čijim novinskim tekstovima bujaju rodni stereotipi.

U tekstu "Tajna ljubav Ane Magaš", objavljenom 17. lipnja u Nacionalu, novinarka Orhidea Gaura pokazuje na više mjesta subjektivnu netrpeljivost prema ženi o kojoj piše. Riječ je o možda najpoznatijoj hrvatskoj zatvorenici svih vremena, koja je osuđena zbog prekoračenja nužne obrane jer je nožem usmrtila supruga, a koju su u zaštitu uzele udruge i mediji.

Tekst govori o navodnoj lezbijskoj vezi Ane Magaš s neimenovanom zatvorenicom ženskog zatvora u Požegi, gdje je Magaš služila dio trogodišnje kazne za ubojstvo supruga. Iako je Visoki sud gotovo na minimum smanjio kaznu Ani Magaš - smanjivši time i njezinu odgovornosti za smrt nasilnog supruga, jer ga je nožem izbola braneći se - novinarka otvoreno zauzima stranu pokojnog Lucijana Magaša, trseći se svojski da ga amnestira od bilo kakve krivnje u okršaju supružnika koji je prethodio ubojstvu. Tako ona pri početku svoga teksta hrabro navodi kako "kad je o zlostavljanju riječ, pokojni Lucijan imao je tek dva-tri izolirana ispada i to je bilo sve". Kasnije pak preciznije navodi što su točno ti "bezazleni" ispadi uključivali.

"Lucijan je, kad bi popio, u društvu znao ponižavati Anu, a na dočeku nove godine 2003. na Hvaru prema njoj je bio i agresivan. Na jednoj svadbi htio ju je pogoditi bocom, a na početku braka gurnuo joj je pištolj u usta. Zbog svega toga ona je dugo razmišljala o razvodu", piše Orhidea Gaura, koja dakle ne misli da javno ponižavanje, gađanje bocom i naguravanje pištolja ženi u usta prelazi okvire uobičajenog scenarija bračnog života. Senzacionalno!

Ovo nije jedini primjer lošeg novinarstva, degradiranog na razinu subjektivnih, proizvoljnih impresija. Sličan mu je i tekst "Invalid nožem nasmrt izbo nevjenčanu ženu", objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja. Tekst govori o tome kako je 39-godišnji Zagrepčanin, stopostotni invalid Domovinskog rata, s više noževa u leđa izbo svoju 29-godišnju djevojku s kojom je stanovao. Počinitelj je u ratu ostao bez obje noge, kretao se pomoću kolica, bio je PTSP-ovac i dijabetičar, a volio je i popiti. Sa ženom koju je ubio, dobro se slagao: znanci iz kvarta percipirali su ih kao skladan par. Iz svega se čini da je uzrok tragedije "sumrak uma" - kako sugerira i nadnaslov teksta. Ipak, novinarka crne kronike Mila Batinica nije odoljela senzacionalističkom, neselektivnom porivu da članak začini i izjavom navodnog znanca - naravno neimenovanog. A taj je, navodno, rekao ovo: "Djevojka je bila mlada i vrlo zgodna. Mislim da ga je izrabljivala jer je imao novaca. Znate, netko ima lovu, a nema noge." E sad. Zašto je Mila Batinica dopustila da smrt mlade žene, koja se brinula o svome krvniku, bude opravdana izjavom nekog tamo "znanca iz kvarta" koji je poželio nešto reći za novine o paru koji je katkad viđao zajedno ("Ona bi gurala njegova kolica i činili su se kao sretan par")? Zašto su novine postale propusne za mišljenje svake predrasudama zaražene individue koja poželi dati svoje mnijenje - o bilo čemu? Zašto tako neodgovorno hraniti mit o sponzorušama smrću žene koja je sretno gurala kolica nevjenčanom suprugu prije nego što ju je izbo nožem do smrti; zašto dopustiti nekom anonimnom "znancu" da žrtvu učini krivcem samo zato jer je bila "mlada i vrlo zgodna"? To mene zanima.

Rezimirajmo. Ana Magaš je drolja zato jer je ubila muža koji ju je mlatio i gurao joj pištolj u usta. Ona je dvostruka drolja jer je ubila muža koji je, kao i mali Bubić iz prethodne priče, bio "iz dobre obitelji". Ubijena nevjenčana supruga ratnog vojnog invalida je licemjerna sponzoruša - zato jer je lijepa i mlada. Pa ju je zato snašlo što ju je i trebalo snaći. Da svisneš!

Seksizam na crveno-bijele kockice

Pročitajmo sad ovih nekoliko duhovitih rečenica što ih je u tekstu "Mali savjetnik za žene u vrijeme Europskog prvenstva", za Globus od 6. lipnja sročio Simo Mraović.

"Najjednostavnije je ako vaš muškić ima škvadru i ako nije glavni u njoj. Ide tamo gdje idu drugi i ako se svake večeri vrati naroljan, a vi ne prigovarate nego ga spremno spremite u krevet, nitko sretniji od vas. Eventualno se smilujete, ako nisu organizirali roštilj, pa mu nešto date za večeru. No ako vam TV ima promjer 82 cm, teško ćete izbjeći barem jedno gledanje i arlaukanje u svom stanu. U tom slučaju, ako niste raspoloženi padati s nogu kao kakva konobarica, predlažem posjet makar mami, vjernoj prijateljici ili, ako niste za društvo, peglanje kartice uz slučajnu kavicu sa znanicom."

Pogledajmo kakav izbor aktivnosti nudi Mraović ženama:
- priprema večere naroljanom partneru
- posluživanje partnera i njegovog društva dok gledaju utakmicu
- odlazak k mami
- odlazak k prijateljici
- peglanje kartice uz kavicu sa znanicom.

Humor koji počiva na ovakvom zastarjelom stereotipiziranju žena u nas je, čini se, imun na činjenicu da je čovječanstvo zašlo u treće tisućljeće, pa si i dalje snagom rovca krči put u najčitanije tjednike.

ImageDoba kad neukus osobito plodno proklija - doba je nogometnih prvenstava. Tada se reklamna industrija i popularna kultura - uz neizbježno kumovanje medija - udruže da žene prikaže kao konobarice koje u svome domu poslužuju svoje "muškiće" i njihove prijatelje, donose im pivo iz dućana, pripremaju im zakusku koja dobro ide uz to pivo, navečer su blagonaklone prema partnerovom pijanom bauljanju, a u međuvremenu peglaju kartice u šoping centrima. S druge strane, i muškarci (barem dio njih) imaju razloga da osjete nepravdu stereotipiziranja koje ih pretvara u debile u crveno-bijelom kockastom dresu, u priglupe mužjake kojima je vrhunac života sjediti na sofi, gledati u veliki ekran televizora i oblijevati se jeftinim pivom.

Hoću reći, pivovare i proizvođači LCD televizija imaju svoje razloge (papirnate, šuškave) da za vrijeme nogometnog prvenstva svoje potrošače prikažu kao tupe konobarice i zaslinjene mužjake. To je, očito, dobro za prodaju. Ali zašto se netko poput Sime Mraovića, koji sebe naziva stručnjakom za muško-ženske odnose(!), priključuje takvoj debilizaciji muškaraca i žena?! To mene zanima.

Alapače, klepetuše, metrese

Nedavno sam, čitajući kolumnu "Komunalna osoba" Ante Tomića u Jutarnjem od 16. kolovoza, zastala nad riječju "alapače", koju je upotrijebio da označi novinare koji degradiraju svoju profesiju bavljenjem "tjelesnim otvorima i privatnim sramotama javnih osoba". Tomićeva je teza u tom tekstu plemenita, gotovo naivno idealistička: on zagovara novinarstvo koje je odgovorno, nepotkupljivo, pošteno - riječju, suprotno od svega kakvo ustvari jest. Zanimljiv je, međutim, izbor riječi: alapača, u Rječniku hrvatskog jezika Školske knjige tautološki objašnjena drugim dvjema imenicama; blebetuša i klepetuša - imenica je ženskog roda, kojom se tradicionalno označavaju žene sklone tračanju. Znakovito, alapača nema muškog parnjaka. Baš kao ni blebetuša. Ni klepetuša.

U jezik, kao društvenu tvorevinu, već je upisana rodna asimetrija i hijerarhija, i to nije tako samo u hrvatskom. Pada mi na pamet engleska imenica master, koja prema Filipovićevom englesko-hrvatskom rječniku znači gospodar, gazda, glavar. Ni u jednom značenju te često korištene imenice nije upisano ništa što bi moglo upućivati na intimnost, tjelesnost, emocije. S druge strane, prirodni ženski parnjak toj imenici, mistress, gotovo se isključivo rabi da označi priležnicu, ljubavnicu, metresu. A ne gospodaricu ili gazdaricu.

Još je zanimljivije kako uvećanice imenica žena i muškarac nisu neutralne. U našoj se kulturi "ženetina" i "ženturača" koriste (samo) kad se neku ženu želi uvrijediti; uniziti je, pokazati prezir prema njoj. S druge strane, "muškarčina" ima prizvuk tapšanja po ramenu, prizvuk pohvale pravom frajeru, u kakvoga se treba ugledati.

Kad je već jezik kojim se služimo kontaminiran seksizmom, kad već u komunikaciji ne polazimo od "čistog" temelja - trebali bismo biti osobito pažljivi s time kako ga svakodnevno koristimo. Novinari, ljudi koji imaju otvoren izlaz u javnost, trebali bi biti dvostruko pažljivi. Ako bi ovaj tekst trebao iznjedriti neku jasnu poruku, neka to onda bude ova.

Praćenje američkih predsjedničkih izbora ove godine dovelo me do optimističnog zaključka da ni najogrezliji u primitivizmu, predrasudama i lošem odgoju više ne izgovaraju olako rasističke etikete poput "crnčuga" ili "kosooki", koje su nekad bile uobičajen dio vokabulara. S druge strane, pičke su svuda oko nas: od Hillary Clinton preko Sharon Stone i Rachide Dati do nas samih. Jer, svaka je od nas u prosjeku barem jednom tjedno pička - ako nam dupe dobro izgleda u tim trapericama, bit će to izrečeno kao "kompliment" na kojemu bismo valjda trebale biti zahvalne; a ako smo, na primjer, na poslu pokazale prečvrstu ruku "za jednu ženu", bit ćemo pička koju se potiho mrzi.

Tekst je preuzet sa ZamirZine gdje se žučno komentira.
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)