Piše: Elfrida Matuč-Mahulja
Sve češće se nalazim u situaciji kada samu sebe korim i preklinjem da zagrizem jezik ili bolje rečeno zagrizem prste koji lete po tipkovnici. No, kako već dobro znam i poznajem se, hvala Bogu; shvatim odmah i kako je to unaprijed izgubljena bitka. Tako me eto vrhovi prstiju svrbe od jučer.

Jutros je taj svrbež postao već nepodnošljiv i sada moram glasno upitati:"Narode, zar je moguće da ste razočarani ishodom slučaja pok. IvaneHodak? Nije vam dovoljno fancy? Ne daje previše prostora daljnjim insinuacijama i protezanjima unedogled fantastičnih zapleta na temu života jedne zauvijek razorene obitelji?..."

Zašto sam jučer stalno imala dojam kako su svi razočarani što je mladu djevojku, ni krivu ni dužnu, života lišio, tko drugi nego jedan običan života lišeni čemer i jad?

I već u kasnom dnevniku padale su sumnje u takvu mogućnost, kao: "Ne, to nije moguće. To nam policija prodaje neku priču kako bi prikrila svoju nemoć i nesposobnost. Baš je jedan beskućnik mogao tako profesionalno odraditi svoj prljavi naum...".

Ne želim se uopće baviti policijom i gore insinuiranim mogućnostima. No, kao da svi pate od ubrzanog gubitka kratkoročnog pamćenja (što je bolest starih – pa valjda je i očiti znak kako kao narod nestajemo – jer očito je da smo sve stariji). Čovjek koji je počinio zločin beskućnikom se nije rodio, već ima i neku svoju osobnu povijest.

 

Dakle, nekako nam za uho zapinje samo ono što želimo da nam zapinje, a za sve drugo vlada zakon propuha u našoj glavi. I još nešto, čemu se čuditi bilo kakvom ishodu, bilo koje istrage. Dovoljno se zagledati u svoj život.
 

Danas ljudi ostaju bez posla, opterećeni kreditima, prodaju imovinu, obitelji im se raspadaju. Danas ulicama hodaju ljudi bez dostojanstva. Danas ljudi moraju biti sretni ako rade – pri tome uopće nije bitno da li su za taj rad plaćeni.

Ljudi; danas ljudi oko svakoga odnas pucaju po šavovima, trpe mobing na radnim mjestima, diskriminaciju svake vrste... ljudi su poniženi.... i puno, puno ih nosi i ima oružje.

Takvi ljudi predstavljaju veliki dio našega društva, naše svakodnevice. A pričamo o ljudima s kojima ste nekada možda svirali gitare na plaži u ljetnim noćima, ili ste se zajedno igrali kauboja i indijanaca, pa zašto onda ne i igrali tenis ili šah. Pričamo o ljudima koji su u trenutku ostali bez svojega života – najčešće ni krivi ni dužni, a onda su prolupali – ali to naravno niti je tko primijetio, niti je koga interesiralo. Tako je bilo prije 15 godina, tako je i sada. A onda, opet ni kriva ni dužna, slučajno baš Ivana dođe prva kući i to se ispostavi kao njezina jedina greška u životu. Djevojka je došla kući...

Još samo jedna u nizu obitelji za koje nikada više ništa neće biti isto. Ali „palanački mentalitet“ – o koliko puta su pametni ljudi pisali na ovu tematiku – ali, tko još u ovoj zemlji čita!?? Palanački nam mentalitet ne da mira. Nikad dosta nesreće, ako je tuđa, pa da nad njom hranimo svoje sitne duše.

I ovo je samo jedna od više istovremenih priča na različite teme koje se mjesecima nadimlju oko nas poput ružnih žabljih podbradaka... i kojima se na žalost, kraja ne nazire.
     

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."