Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

O snu i trudnoći
Četvrtak, 26 Srpanj 2007
ImagePiše: Darija Žilić
Kad sam se probudila, ruke su mi bile položene na trbuhu. Prekrižene. Lice je bilo sasvim vlažno, plahta se saplela oko nogu, glava je skliznula s jastuka. Kroz rolete, polako se probijalo sunce, neprimjereno dobu godine. Godišnja doba su se pomiješala, nema više razlika među njima. Umjesto zime, proljeća, ljeta i jeseni, postoje neki hibridi, neka doba u kojima se smjenjuju razne vremenitosti, razne klime, razni vjetrovi. Siječanj, ali sunce je jako, nije zubato, budi me. Prelazim rukama po trbuhu. Ravan je, ali nisam sigurna, ne vjerujem svojim rukama. Ponovo prelazim. Gdje se sakrilo dijete? Dijete ne postoji, dijete je u snu.Jer ponovo sam sanjala isti san-da sam trudna, da čekam dijete i da se panično bojim.Umjesto nekih slika, moj san ispunjen je osjećajem straha, nemoći, neizvjesnosti. Trudna sam… i buđenje... Trenutak prije svijesti kaže mi da sam zaista trudna. No u djeliću sekunde postajem svjesna da je to bio san. Odahnem, podižem se, kao da sam riješila najveću životnu muku. Odakle taj strah? Šetam po sobi, oblačim se, moj trbuh je ravan, ne čekam dijete.

A da ga čekam? Što me zapravo plaši? To da nema povratka, da ne mogu pobjeći. Dijete se ne može vratiti, ono ostaje do kraja života... Sa djetetom sam ucijenjena, ne mogu otići kuda poželim, pomislim.

No istovremeno, postoje sasvim drugačiji osjećaji, oni koje se ne pojavljuju u snu. Dok šetam i ugledam malo djetešce, na primjer. Poželim mu prići, uzeti ga u naručje. Čitavo tiijelo nabuja mi od neke topline, ruke se šire, žele obujmiti, stisnuti, držati, čuvati. Trbuh se pretvara u veliku rupu, neispunjenu, koja želi unijeti u sebe to maleno dijete, koje sam slučajno ugledala, dok ga majka vozi u kolicima, parkom.

Nekad se taj osjećaj pojavljuje iznenada, bez ikakva povoda. Neka toplina, želja da se ima obitelj, kao utočište. Neki svijet koji bih sama čuvala i gradila. Bi li taj svijet bio skladan ili bi bio poprište moći? Kakva majka bih bila? Pitanja, pitanja, nevažna sasvim. San će ionako dolaziti. Ciklično, kao što je ciklično žensko vrijeme, u krugovima obnavljanje života, reprodukcije. Jedna pjesnikinja je pisala da želi biti samo komet koji se rasprsne, ne želi ostaviti drugačije tragove...
Nekad bih htjela šetati sa nekim muškarcem, zaštićena. Žena koja se uda i ima dijete, ozbiljna je i vrijedna svakog poštovanja. Imam li se ja snage boriti protiv te slike?

Bila bi divna majka, kaže mi prijateljica. Ona ima kćerku. Odnos majke-kćeri. U dnevniku našeg publicista čitam o njegovoj kćerki koja je ostala pretjerano vezana uz majku, svaki dan zvala ju je iz Švicarske. Odvajanje, nikad dovršeno i posljedice. Samoubojstvo. Majke kao utezi kćerkama-borba-hoćemo li odraziti njihove živote ili ćemo, kao junakinje u romanu Irene Vrkljan, obući zelene čarape i izaći na cestu. Ako bih rodila sina? Osmijesi prijateljice-sreća da nisam rodila sina, ne znam kako bih sa njim. Dijete, postat ćeš sretnija, manje infantilna, približiti se zemlji, kaže... I bolje ćeš planirati vrijeme i bit ćeš još efikasnija... Ma znam, sve to znam, vjerujem. Samo se jednoga bojim, kažem joj.

ImageSjećaš se filma “Sati”? Onaj trenutak kada kućanica ostaje sama sa djetetom i peče tortu... I onda iznenada odlazi u hotel, leži u sobi, želi se ubiti, ali odustaje. Vraća se u automobil, odlazi po dijete i vraća se kući. No nije svjesna da je njezin senzibilni sin osjetio njeno ne-majčinstvo, njen osjećaj da nije stvorena za ulogu majke. Ta se obitelj raspala, sin je postao slavni pjesnik, ali nesretan je, umire nevoljen. Toga se bojim, kažem joj, trenutka kada bi dijete moglo osjetiti da poželim da ga nema. Da budem buntovna i luda, da stvaram, da budem ničija…

Plesačica Iva Nerina Sibila piše: “zamrznula sam svoj život i predala se njima dvjemama.”Misli na svoje kćerke... Ona piše da prije no što je rodila, djeca je nisu zanimala i kada je saznala da će postati majka, bila je puna straha od “nove vrste usamljenosti”. A sada, piše kako svoje blizanke može gledati satima dok se igraju, dok plešu. Njen život je prostor u kojem one rastu, a ”svijet koji poznajem, transformiran je mojom sviješću i preveden u mlijeko u mojim dojkama. Moje tijelo prestalo je biti moje tijelo i postalo-njihova hrana. Kroz mene, hranu, svijet im se polako otvara, točno onakav kakav one trebaju spoznati.”, piše Iva Nerina.

Moja prijateljica je postala majka u ranim dvadesetim godinama i nikad se nije niti stigla pitati o ulozi majke, o životu prije i poslije... Poslušat ću je i prepustiti se životu. Možda postanem majka, ne znam kakvo će biti moje iskustvo. Možda će biti slično onom spomenute plesačice. A do tada će se, sigurna sam, pojavljivati povremeno san o trudnoći. Ruke položene na trbuhu, ravan trbuh, buđenje... I osjećaj da sam se riješila neke goleme muke.

(odlomak iz rukopisa Tropizmi)

 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)