Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Stojkina životna ljubav
Ponedjeljak, 28 Travanj 2008
Piše: Maja Hrgović
 
Stojka je visoka i tanka, baš kao i ja. I lijepa je. Ima istaknuta ramena i bradu. Nije to nekakva fizička neproporcionalnost koja upada u oči. Potrebno je odraditi nekoliko rundi druženja s njom da primijetiš kako dostojanstveno podigne bradu kad iz malog kazana nalijeva kuhano vino u široke staklene čaše i slaže ih na šank, pomno kao babuške od krhkog porculana. I kako zavodljivo izvije ramena kad se proteže kraj džuboksa. To se, mislim, zove gracioznost.


Stojka je konobarica u Željezničaru. I ja tamo visim. Sjedim na barskoj stolici, pijem kuhano vino, gledam je - brada i ramena - i slušam muziku koju je ona pojačala toliko da se zvučnici tresu, a čaša vibrira na šanku. Nisam jedina koja je gleda zadivljeno. Pored Stojke, Griva i Rupa pričaju malo povišenim tonom, privlače tako njezinu pažnju, kao hvastavi dječaci, kao pavijani.

I ja se nekad ponašam kao pavijan kad sam blizu Stojke. Htjela bih da samo mene gleda i da samo sa mnom priča, o muzici, o svemu, uživam u tome. Jer ona je tako zanimljiva. Kaže da joj je dosta ovog posla, ove birtije i grada; često to govori, htjela bi otići u Amsterdam ili Pariz, tamo je standard visok, život skup - ali od konobarenja se dobro zarađuje, mogla bi si priuštiti stan u centru. Radila bi u njemu tulume za ljude s dignutim čašama, sa dignutim čašama - kao u onoj pjesmi EKV-a. Ako stvarno ode, hoće li povesti i mene, pitam se. Ne bih htjela ostati ovdje ako ona ode. Ali bojim se pitati je to. Ona bi to proglasila emocionalnom ucjenom i opet me tresla (njezine tanke ruke odlučne na mojim ramenima) i vikala da sam opsjednuta njome i da to mora prestati. Ne želim više riskirati, teško podnosim njezin gnjev.

Mislim, nisam ja opsjednuta. Samo je volim, valjda na neki drugačiji način - ali što je u tome ružno?

***
 
Netko je u Željezničaru zaboravio debelu, zdepastu književnu reviju. Listala sam je za šankom i naišla na natječaj za priču. Istrgnula sam list.

***
 
Staroj je bilo drago kad me vidjela kako nabadam po tipkovnici; uvijek govori da sam lijena i da ne razumije kako nemam nikakvih ambicija i kako me ništa ne zanima osim Stojke (pretjeruje, naravno) i te, kao, depresivne muzike koju stalno puštam u sobi, na repeat.

Prije nego što počnem, razmišljam o tome kakvu priču bih htjela napisati. Ona mora biti životna, tako da čitatelj osjeti da je to što drži u rukama, mrtvo na papiru, jednom negdje bilo živo. Svakako mora biti zanimljiva, inače je nitko neće pročitati do kraja. Zato sam svoju prvu priču sastavila od najzanimljivijih Stojkinih avantura (a Stojka je najzanimljivija osoba koju znam). Bio je to nekakav best of tih ludih stvari koje se Stojki stalno događaju, na primjer ono kad je grad oblijepila plakatima u kojima traži tipa kojeg je samo jednom srela u birtiji, i zabrijala da je to njezina životna ljubav, a nije mu znala ni ime, i kako ga je na kraju i našla, u ludnici u Vrapču, potpuno izgubljenog i ludog, i kako ga je posjećivala svako popodne, od četiri do šest, i kupovala mu banane i naranče i jabuke na okretištu Črnomerec, a on se, kad su ga konačno pustili iz Vrapča, vratio svojoj bivšoj curi, nekoj prljavoj narkomanki koja je na zatiljku imala istetovirano "Dinamo".
Da sve izgleda uvjerljivije, pisala sam u prvom licu, kao da su Stojkine avanture ustvari moje, kao da sam ja Stojka. Ubacila sam, radi autentičnosti, i sitne detalje, te super rečenice koje ona izgovara, na primjer "Odmorite se malo, mladiću, toliko će vas genijalnosti iscrpsti!". To kaže ružnim glupanima u Željezničaru kad joj se krenu nabacivati s tim, kao, pametnim primjedbama - samo zato jer je jednom priznala da joj u odabiru partnera važniju ulogu ima pamet nego izgled.

Uživala sam pišući, čak sam bradu držala malo podignutom dok sam tipkala, i pušila sam i tresla pepeo u koš izvijajući ruku iz ramena, graciozno, kao Stojka. Stara me gledala sa zanimanjem, pomalo začuđeno, ali nije ništa rekla.

***
 
"Stojkina životna ljubav", tako sam nazvala priču.

Objavili su je. Stojki sam časopis donijela umotan u zeleni rižin papir.
- Evo, priča o tvojoj velikoj ljubavi!, rekla sam i tresnula časopisom o šank, a onda teatralno popravila mašnu.
Pogledala me sumnjičavo, (brada i ramena), nije znala o čemu govorim. Priču joj nisam ni spomenula, htjela sam je iznenaditi. Trebao je to biti poklon za nju.
Otvorila je, rekla sam "Strana četrdeset, pročitaj".
- "Stojkina životna ljubav"?, odmaknula je pepeljaru i stisnula usnice kao da ima menstrualne grčeve. Nisam u tome prepoznala nikakvu prijetnju, ona stalno nešto radi s usnama, krevelji se, ima živahno lice, to je tako super. Uglavnom, počela je čitati, a ja sam čekala i njihala se na barskoj stolici uz našu najdražu pjesmu; zvučnici su malo krčali:

then I’ll dig a tunnel
from my window to yours,
yeah a tunnel from my window to yours---


- Jebote, Iva. Ti nisi normalna!, rekla mi je kad je pročitala priču do kraja. Izgovorila je to polako, hladno, kidajući riječi na slogove, gledajući me u oči, prijeteći. Nisam razumjela.
- Ovo nije normalno. Ovo nije... Ti si..., riječi su joj zapinjale. Naslutila sam provalu gnjeva, dobro je znam.
- Kako možeš? Ukrast moju priču i napisat je ko da se dogodila tebi? "Stojkina životna ljubav"? Halo?! Ne mogu vjerovat da si to napravila.
- Ali, Stojka, slušaj... To je trebalo bit iznenađenje, poklon..., pokušala sam. Odmah me srezala:
- E gle. Stvarno mi je više dosta ovoga. Znaš?, ispravila se i podbočila s druge strane šanka. Na trenutak je izgledala kao da će se nasmijati. Onda je taj trenutak prošao.
- Marš odavde, čuješ? Marš i nosi ovo sa sobom!, šiknula je časopis preko mene, a za njim i rižin papir i mašnu. Papir je tužno pao na pod.
Griva i Rupa su šutjeli. Ni ja nisam znala što reći. Odjednom me zalio sram, bilo je tu još ljudi, postala sam svjesna njihove šutnje i pogleda. U trenu sam se osjetila kao govno, ne znam kako bih to drugačije rekla. Kao govno, eto baš tako. Pokupila sam časopis i izašla vani.

Možda sam plakala, koga briga.

***

Odlučila sam pustiti da prođe par dana prije nego što je nazovem ili se opet ukažem u Željezničaru. Htjela sam joj dati vremena, dobro znam Stojku, ona je strastvena i brzo plane, ali se brzo i smiri i onda je opet tako super biti pored nje, gledati je i slušati. Mislila sam, vidjet će da je pretjerala - jer, zar nije lijepo kad netko o tebi napiše priču, svoju prvu priču? Pa nije to uvreda ni krađa, to je ljubav. Nadala sam se da će me nazvati kad to shvati.

Otišla sam u Željezničar, od incidenta je prošlo par dana. Došla sam rano popodne - tada je u birtiji najmanje ljudi, moći ćemo mirno popričati, mislila sam.
Za šankom me dočekao Griva. Na sebi je imao kecelju i točio je pivo Rupi koji je sjedio s civilne strane šanka.
- E ćao. Di je Stojka?, pitala sam Grivu.
- Otišla, nema je.
- Kako to misliš, nema je?, namrštila sam se, zbunjena.
- Otišla je u Amsterdam. Jutros. Ja ću radit tu neko vrijeme dok gazda ne nađe novu konobaricu, stavio je oglas...

Možda sam umrla tada, za tim šankom, koga briga.

- Pa jel mi ostavila kakvu poruku, adresu, nešto...?, trudila sam se da mi glas ne podrhtava ali nisam uspjela. Ono "nešto" na kraju rečenice je ustvari bio hrapavi cijuk i suze su mi sinkronizirano krenule niz oba obraza prema bradi.
- Nije, rekao je Griva.
Nije se činilo kao da suosjeća sa mnom, činilo se kao da sam mu smiješna.
 
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)