Priča o jedanaestogodišnjoj djevojčici koju su silovali kao dio redovite prakse na seminarima Crvenih gardista jedna je od onih koju je Xinran zabilježila u svojoj knjizi, a izabrane su među dvjestotinjak koje je između 1989. i 1997. čula u izravnom razgovoru s kineskim ženama. Radeći u tom periodu iznimno popularnu radijsku emisiju 'Riječi na noćnom povjetarcu', prvu koja se bavila životom žena u Kini, razgovarala je telefonski s tisućama žena. Sa ženama koje nisu navikle govoriti o svojim osjećajima, niti je to koga posebno zanimalo. Xinran je neke od tih različitih sudbina zabilježila, uglavnom u formi razgovora, a ono što ih povezuje jest to što su sve te žene u životu tako loše prošle da se čini nemogućim da srce može toliko izdržati. Njihovu je tragediju u najvećoj mjeri odredilo to što su se rodile u zemlji u kojoj život žene nije vrijedio puno.

Čitanje Xinranine knjige je mučno, to su priče koje vam ne daju mira. Ima u njima nešto i od voajerizma, kao kod čitanja detaljnih opisa nesreća u masovnim medijima. Zbog toga ih i nećemo prepričavati, jer odluku želi li se suočiti s njima neka svatko donese za sebe. Xinran te tragedije stavlja u politički i društveni kontekst tadašnje Kine, ali im ne daje čvrsti zajednički okvir. To nije povijest svakodnevice kineskih žena u teškim desetljećima (a ne bi bilo loše da je autorica dublje i koheretnije zašla u tu temu), ni roman, ni sociološka studija. Xinran ne nudi jasan odgovor čemu takva knjiga pojedinačnih svjedočanstava. Da, ona navodi da se na to odlučila kako bi skinula veo sa života kineskih žena, kako bi im dala glas, a i da bi pišući pospremila vlastite osjećaje. Ali, s kojom svrhom mi slušamo njihov glas i mobiliziramo suosjećanje ukoliko se ništa više ne da napraviti, ako se nepravda dogodila dovoljno davno da se krivci više ne mogu kazniti? Na koji način arhivirati te priče u čitateljskoj memoriji? Kao podsjetnik na ono što se dogodilo (dakle, kao sjećanje), kao opomenu da se više ne ponovi? Ako se knjigom ilustrira život kineskih žena, kao što Xinran to djelomice sugerira, onda to nema smisla jer se time samo zadovoljavaju voajerski apetiti gotovo jednako kao čitanjem časopisa 'Moja sudbina' ili nekog sličnog. Iako su priče iz takvih časopisa fiktivne (Xinran možemo vjerovati kada tvrdi da su njene priče autentične iako je iz sigurnosnih razloga ženama izmijenila imena), one jednako mogu šokirati, ganuti i izazvati suosjećanje.

Ova knjiga doista potiče na pitanja, primjerice na ono ima li ju smisla preporučivati za čitanje (svakako bi imalo smisla da ju čitaju muškarci, ali nekako sumnjam da su oni čitatelji 'Dobrih kineskih žena'), jer biste time mogli prouzročiti nečije suočavanje s eksplicitnim opisima tuđe patnje i izazivanje osjećaja s kojima ne znate što biste. I da konačno dođemo do jednog odgovora: 'Dobre kineske žene' važne su zbog toga što potvrđuju i opominju da zlodjela proizlaze iz vrijednosnog sustava koji podčinjavajući jedne (u ovom slučaju žene) daje drugima opravdanje za zločine.

Prevedene na tridesetak jezika, 'Dobre kineske žene', na žalost, nisu mogle biti objavljene tamo gdje bi imale najviše smisla – u Kini. Jer, tamošnjim bi ženama pomogle da shvate da nisu same (one ni vlastitim majkama nisu pričale o onome što im se događalo), da se ne okrivljuju za ono što nisu mogle spriječiti, a možda bi utjecalo i na to da se njihov status počne mijenjati. Da se više ne ponavlja Xinranino pitanje iz knjige: 'Koliko uopće vrijedi život žene u Kini?'

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."