| Svibanjski pupoljci ili Sretan 8. mart, Dan žena! |
| Nedjelja, 08 Ožujak 2009 | ||||||
|
Ih ja!... Elfrida Matuč-Mahulja
No to je razumljivo. Tada sam bila zaokupljena svojim brzorastućim trbuhom, dobivenim kilogramima u trudnoći, porođajima, bebama, tragedijama... previše toga u malo vremena skupilo se u moj mali svijet, a da bih ja brinula o tome tko je na vlasti, što radi i sl. Znala bih da nešto ne valja po tome što je bilo dana kad nismo imali za pelene, a muž je svako par mjeseci ostajao bez posla... Znala sam da nešto ne valja po atmosferi beznađa i frustracijama koje su se samo taložile jedna na drugu. Po depresiji. Odlučila sam se ubosti na neko zamišljeno otrovno vreteno i zaspati. Bar deset godina. I eto mene. Dobro jutro! Ne vidim neke veće pomake na bolje. No spavanje mi je ipak pomoglo. Psihički sam ojačala i priznajem, pomalo me zabavlja zatečeno stanje. Čini mi se da sad ovako budna, pratim kako se i drugi oko mene polako, ali sigurno bude... Žene, bude se naročito žene.
Kao svibanjski pupoljci.
I sad, manje-više što se budimo; veseli me što se budimo nekako odlučne. Mijenjati svijet. Utopija reći će netko. Pa i jest na neki način. No bolje težiti utopiji i razmišljati o nečemu, raditi, zauzimati se za nešto što nam je u glavi; nego tapkati u mraku i kukati nad svojom tužnom sudbinom za koju je uvijek netko drugi kriv. Mora biti tako. To i nije sasvim netočno. One gluposti o "vlastitom krojenju sudbine" i slične uvozne finte, mogu autori istih zakačiti mački o rep. Uostalom, neka dođu ovamo par godina pa će vrlo brzo shvatiti tko im i kako kroji sudbinu, njihovu i ostalih. Sve krojači "od zanata".
Kroje, doduše oni sebi fina odijela i sve ostale blagodati, no nama nikako da skroje nešto po mjeri. Čega god se dohvate, škarama upropaste. A nešto ono kao slučajno unište... kao slučajno!
Tako je nekako prilično tiho i zatajno nekim zlatnim škarama odsječen i Dan žena u zemlji nešto manjih seljaka na brdovitom Balkanu, kojoj je najveći kompleks taj zemljopisni položaj i gotovo očajnički se bori presjeći pupčanu vrpcu koja je s Balkanom krvlju i genetski povezuje. Odsječen je Dan žena kao ostatak naše mračne prošlosti koju bi najbolje bilo čim prije zaboraviti, a sa zapada je uvezen Majčin dan koji nekako nikako nije uspio zainteresirati žene. Možda stoga, što biti žena ne mora automatski značiti i biti majka. Možda stoga, što žene koje nisu mogle, ili su odlučile ne biti majkama osjećaju kako ih dan posvećen samo majkama, ali ne i drugim ženama; stavlja u neku manje vrijednu klasu, možda ih vrijeđa. Neke možda i rastužuje.
Jedan dan u godini, bar taj jedan dan u godini mogle smo doslovno baciti mozak na pašu. No, netko je rekao da je to mračna tekovina.
Svjedočimo nekakvim neuspješnim imitacijama Dana žena - i to vjerojatno stoga jer smo pod konstantnom lupom tzv. demokratskog svijeta, pa da pokažemo tom svijetu kako mi pripadamo upravo njemu, a ne onom primitivnom (s kojim smo kako rekoh pupčanom vrpcom vezani). No ti blijedi pokušaji održavanja nečega od strane nekoga tko je to nešto odrezao zlatnim škarama toliko iritira da žene jedino imaju potrebu ignorirati ih. Osim naravno, onih koje se vole s raznoraznim šeširićima naslikavati po trgovima i zaklinjati se u svoju ravnopravnost. Bogme su ravnopravne! Jesu li uopće žene? U glavi? Ne bih se kladila.
I tako drage moje, srećom ove godine Dan žena pada u neradni dan, pa će naši muški kolege na poslu biti pošteđeni "bacanja pogleda u stranu" i glumljenja skleroze. Cvjećarnice i dućani nedjeljom ne rade pa nam ni naši muškarci doma neće morati donositi cvijeće - jer ga neće imati gdje kupiti. Možda je to i dobro, moći ćemo reći da smo se i mi odrekle nečega u ime štednje u krizno doba. Mi ćemo ovdje u provinciji, popiti zajedničku žensku kavu koju ćemo same doma skuhati i donijeti u termosicama. Usput možda smislimo kako reanimirati jedan dan u godini posvećen ŽENAMA. Već je predugo klinički mrtav.
Sretan vam Dan žena drage moje!
          
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
Ja imam crva u guzici kako mi je nekad govorio moj djed Mate. Bilo je to davno, Mate već dugo spava na staromu cimitru tamo u Dubašnici; ali moj je crv i dalje tu. Čini mi se čak, u zadnje vrijeme puno aktivniji nego je to bio prije jedno petnaestak godina.
