Nienke Klunder, preuzeto sa Vlastite sobe
Pisati "u obranu" nečega čega si i sama dio uvijek je škakljivo, s
obzirom da se na kraju svega uvijek mogu prilijepiti optužbe o egoizmu
i/li povrijeđenoj taštini. Međutim, burne reakcije koje je na portalu
kulturpunkt.hr polučio
intervju Darije Žilić s Anom Božičević /naslova 'Tišina'/ ponukale
su me da se prihvatim ove nezahvalne zadaće. Ana Božičević, koja već
niz godina živi i radi u New Yorku, u sklopu projekta
Tell US Poets,
iniciran od strane pjesnikinja
Juliane Spahr i
Stephanie Young,
priprema objavu publikacije u kojemu je nekolicina hrvatskih
pjesnikinja u obliku eseja progovorilo o svom iskustvu pisanja poezije
u hrvatskom kulturnom i društvenom kontekstu. Eseji su prvobitno
objavljeni u časopisu 'Tema', a od njih dvadesetak, američke su
urednice odabrale one autorica
Aide Bagić,
Asje Bakić,
Vesne Bige,
Elfride Matuč-Mahulje,
Sanje Pilić, Darije Žilić, te naposlijetku,
gore potpisane.
Komentari čitatelja/ica koji su se pojavili na portalu u povodu intervjua bili su, eufemistički rečeno, nevjerojatno negativni, s obzirom na, u svakom slučaju, izuzetno pozitivan karakter čitavog projekta. Ono što se Ani Božičević kao koordinatorici čitavog projekta najviše zamjeralo jest 'neafirmiranost' odabranih pjesnikinja, čime se važnost i smisao čitave američke publikacije dovodila pod veliki znak upitnika – kako šačica poetskih 'anonimki' i kulturnih 'nikogovićki' može na pravi način predstavljati hrvatsku poetsku 'scenu' u najboljem svjetlu u bijelom svijetu!
Jedna od platformi za propitivanje važnosti čitavog projekta bila je korištenje medijem interneta u svrhu
poziva autoricama za suradnju u publikaciji; time na površinu isplivava podozrivost određenog dijela 'kulturno osviještene' publike koja ovaj medij još uvijek ne smatra dovoljno relevantnim sredstvom kulturne razmjene i alternativnim načinom ispoljavanja i podjele kreativnosti – ovisnost o centriranom, u najstrožem smislu riječi akademskom vrhunskom autoritetu koji jedini ima ovlasti 'ozakoniti' ovakve napore uznemirujuće je prisutna te žalosno komična s obzirom na razvoj medija i stvaralaštva u posljednjem desetljeću, onu post-modernu raspršenost proizvodnje i suradnje koju će i svaka hrvatska intelektualna uzdanica ili uzdanik u nekom trenutku rado spomenuti (s druge strane, bez problema se prihvaćaju mogućnosti moći interneta pri objavi vlastitih (anonimnih) komentara).
Namjerno neshvaćanje duha čitavog projekta, usprkos opetovanim objašnjenjima Ane Božičević i Darije Žilić kako se ne radi o predstavljanju hrvatskog pjesničkog kanona, u prvi je plan dovelo 'neafirmiranosti' odabranih pjesnikinja kao glavni problem – nepoznavanje šire javnosti označava nevažnost i neozbiljnost publikacije. Pitanje čiji bi to točno blagoslov navedene pjesnikinje trebale imati da bi se iz lige nepoznatih uvrstile u onu afirmiranih, te time valjda i priznatih, smiješno je, osobito kada se uzme u obzir kvaniteta ljudi koji se u nas poezijom žele i vole baviti, na bilo koji način.
Self-made alternativni koncepti stvaralaštva i dijeljenja proizvoda stvaranja s krugom publike – bez obzira na to koliko velik taj krug bio i posredstvom kojeg se medija ostvario, kao i čista radost stvaranja nečega, BILO ČEGA, u ovom se kontekstu, na žalost, još uvijek smatra neshvatljivim. Ponovno se vraćamo na stare floskule –
ništa se ne radi: nije dobro; nešto se radi: još je gore.
Ipak, utjehu pružaju i komentari potpore i shvaćanja biti stvari, najbolje sumirani u komentaru
Dubravke Đurić, koja je pripremila priloge srpskih pjesnikinja. A ja svoj obol pokušavam pružiti na ovaj način – iako pretpostavljam kako je i koncept cunterviewa iz ovakvih gledišta – sasvim marginalna stvar.
